PUTOVANJE ZVANO IGRA – Marko Babić

“Putovanje zvano igra” knjiga je o putovanju kroz koje nas je Marko poveo saznavši da s njim putuje jedan… nepoželjni suputnik – sarkom. To je Markova prva knjiga, ali tako mi svega, jedna fenomenalna knjiga. Pisana je u formi dnevnika po određenim datumima u zadnjih godinu dana, a možete pronaći i poneku lijepu i značajnu priču.

Radnja počinje teškim pozivom koji Marko prima. Onda nas upoznaje sa svim pregledima koje je morao proći na svom putu. Činjenica je da mi se Markov stil pisanja posebno svidio jer je detaljno objašnjavao sve što se događa kako bismo svi razumjeli medicinske termine za određene stvari. Zato sam se tako uživjela u cijelu tu priču i osjećala se kao da sam autorova najbolja prijateljica koja saznaje priču o njegovom životu (koji živi više od 30 godina na ovom svijetu) sažetu u zadnjih godinu dana. Jer, kad saznaš tako važnu vijest, vrijeme ti leti pred očima. Ne stigneš razmišljati o prošlosti ni budućnosti – sve što imaš je sadašnjost. A Marko nas je svojim svojim postupcima naučio kako to iskoristiti najbolje što možemo.

Autor piše na jedan vrlo specifičan i “friendly” način, s velikom dozom humora. Ne možeš vjerovati da čovjek u takvoj situaciji uopće može ostati sabran, a kamo li okretati većinu stvari na pozitivnu stranu. No, Marko je odlučio kako želi živjeti. Odlučio je da ga bolest ne može etiketirati, da samo on odlučuje kako će živjeti. Iz tog je razloga prihvatio svog suputnika jer… neprijatelje moraš dobro upoznati da bi se znao boriti protiv njih. Ili s njima.

Knjiga se baš lako čita, nemam niti jednu zamjerku. Između ostalog, smatram da ne mogu pisati recenziju o ovoj knjizi na klasičan način jer se ipak radi o nečijem životu. Pišem vam osvrt. Osvrt koji je prepun dojmova. Sretna sam što sam imala priliku kupiti knjigu i uživati u svim vrijednostima na koje nam je autor ukazao. Ova knjiga doista slavi život i sve dobro što on nosi, a stavlja u totalno drugi plan nebitne brige koje nas muče.

Moja preporuka za Markovu prvu knjigu dok ja jedva čekam drugu. 🙂