LORRAINE BROWN

Lorraine Brown britanska je autorica koja živi u Londonu. Od malena je voljela knjige te je krala svaku priliku kako bi čitala, a posebno je voljela young adult (YA) ljubavne romane. Studirala je modno novinarstvo te se na tom području lijepo ostvarila, a kada nije volontirala vikende je provodila radeći poslove koji su joj donosili novac. To se, izgleda, na kraju i isplatilo jer je tijekom svoje mladosti promijenila mnogo poslova gdje joj je njeno iskustvo svakako pomoglo, a onda je pokušala ostvariti i svoj san da postane glumica. Završila je godinu dana škole za glumu, no na kraju je opet radila posao od 9 do 5.

Budući da na svijetu nema mjesta odustajanju, a posebno ne u srcu ove ambiciozne žene, Lorraine je odlučila napisati knjigu u nadi da taj san neće proći tako loše kao onaj u kojem postaje poznata glumica. Upisala je tečaj pisanja i ubrzo je imala prvu skicu svog prvijenca „Zadnja stanica Pariz“ čiju recenziju možete pročitati ovdje. Uspjeh tog romana bio je ogroman vjetar u leđa koji je autorici ove godine donio i drugi roman „Sorry I missed you“ (koji još uvijek nije preveden, ali čijem prijevodu se duboko nadamo), a postoji plan i za treću knjigu za 2023. godinu.

Više o navikama talentirane i šarmantne Lorraine Brown, njezinoj inspiraciji, savjetima i planovima saznajte iz našeg razgovora. ?

1. Odakle dobivate ideje? Kako ste dobili inspiraciju za knjigu “Zadnja stanica Pariz”?
Moja inspiracija došla je u obliku priče mog brata koju mi ju je ispričao prije petnaestak godina, još prije nego što sam postala spisateljica – on i njegova cura su se razdvojili u vlaku jer je ona ustala po noći, otišla u drugi dio vlaka i tako su oni završili u različitim europskim gradovima! Kad sam tražila ideju za roman, pomislila sam kako bi ta priča bila odličan početak. Oh, i „Prije svitanja“ (eng. „Before Sunrise“) je vjerojatno jedan od mojih najdražih filmova svih vremena pa mi se oduvijek sviđala ideja upoznavanja dvoje ljudi u vlaku.

2. Kako izgleda Vaš proces pisanja i koliko Vam prosječno treba da napišete knjigu?
Budući da je „Zadnja stanica Pariz“ bio moj prvi roman, bilo mi je potrebno nekoliko godina da ga napišem, a uglavnom sam pisala za vrijeme pauze za ručak dok sam još radila kao školska tajnica. Uvijek prvo pokušam isplanirati cijelu priču kako bih imala nekakvu ideju o tome kakvom kraju teže moji likovi. Također sam napravila nekoliko istraživanja o putu u Pariz – to mi je puno pomoglo u zamišljanju likova tamo.

Nemam zacrtanu točnu količinu vremena koju potrošim na pisanje u danu – samo se pokušavam prilagoditi kad mogu i pisati koliko mogu. Sigurna sam da drugi autori imaju puno bolje strukturirani pristup!

Nekima je to malo, nekima puno vremena. Koji je Vaš savjet autorima na tu temu?
Moj savjet autorima na tu temu bio bi da budu sigurni oko žanra koji žele pisati, a onda i da pročitaju puno knjiga tog žanra kako bi vidjeli u čemu čitatelji trenutno uživaju. Također bih preporučila planiranje romana, premda je to dosta teško, tako da imaju nekakav osjećaj kamo njihova priča ide i gdje će njihovi likovi završiti. Isto tako, da ne odustanu prije nego što završe prvu skicu romana čak iako misle da nije dobra – nakon toga ju mogu uređivati koliko god žele, ali barem imaju nešto s čime se može raditi.

Ako si isplaniram radnju kako treba i imam jasnu ideju o svojim likovima, obično mogu prvu skicu romana napisati u roku od otprilike tri mjeseca. No, trebat će mi još nekoliko mjeseci da ju uredim i dotjeram. Nakon toga, kad ju još pošaljem svojoj urednici iz izdavačke kuće, ona uvijek ima više stranica bilješki u vezi uređivanja za mene.

3. Što Vam je prvo palo na pamet, radnja ili likovi?
Meni je prvo došla radnja, uvijek trebam uhvatiti priču na „udicu“ prije nego što krenem pisati. Onda, nakon što imam cijelu pozadinu – u ovom slučaju vlak koji po noći razdvaja vagone – razmišljam o tome kakav bi lik takvu situaciju smatrao izazovnom, a koji bi lik imao veliko emocionalno putovanje za proći.

A koji je Vaš najdraži lik i zašto? Dijelite li možda slične osobine?
Moj najdraži lik je vjerojatno Leo, jer sam doslovno stvorila svog muškarca iz snova, za kojeg moram reći da ga je bilo izuzetno zabavno pisati. No, Hannah definitivno ima više mojih osobina…

4. Pokušavate li biti originalni ili dostavljate čitateljima ono o čemu žele čitati?
Mislim da, kada pišete komercijalnu fikciju, trebate malo više razmišljati o čitateljima i očekivanjima koje oni imaju. Pretpostavljam da bi bilo idealno smisliti neku ideju koja daje osjećaj nečeg poznatog i slaže se u žanru, ali da stavite svoj osobni originalni obrat u tome. Svi mi imamo drugačiju perspektivu koju iznosimo u svojim pričama tako da dvije knjige nikada ne mogu biti iste!

5. Koja je Vaša najdraža knjiga/autor? I svakako nas zanima koja je bila knjiga koja je Vas razdragala? Jer su nas Hannah i Leo doista raznježili.
Teško je reći, naravno, ali dvije mi padaju na pamet. Prva je „Holivudske supruge“ (eng. “Hollywood Wives”) autorice Jackie Collins – ovo je roman koji sam pročitala kada sam bila tinejdžerka te kojeg sam nedavno ponovno pročitala. Volim autentičnost svijeta kojeg je Jackie Collins stvorila, njegovu dinamiku, činjenicu da su likovi užasni, no ne možeš prestati čitati o njima! Jedan od mojih novijih favorita je „Normalni ljudi“ (eng. “Normal People”) autorice Sally Rooney – samo mislim da je savršen, posebice dijalog i kemija između glavnih likova. I dalje ponekad razmišljam o njima.

6. Čitate li recenzije o Vašim knjigama? Kako se nosite s dobrima ili lošima?
Zapravo ne čitam svoje recenzije često, iako ih ponekad ne možeš izbjeći, naravno, ako te netko označi na Instagramu, na primjer. Nekoć sam bila glumica i očito je bilo teško biti u toj industriji, pa sam mislila da ću biti potpuno u redu čitajući loše recenzije, no bilo je teže nego što sam mislila i podosta uzrujavajuće.

Pomaže li veliki ego piscima ili ih samo povrjeđuje?
Zapravo, nijedan autor kojeg sam do sada upoznala nije imao veliki ego – svi se čine poprilično senzibilni i pomalo nesigurni, poput mene!

7. Pišete li slušajući glazbu? Ako da, koja Vas je glazba inspirirala ili Vam radila društvo dok ste pisali „Zadnja stanica Pariz“?
Da, slušam glazbu dok pišem i uvijek kreiram liste na Spotifyju koje onda pridružujem svakom romanu. Na primjer, moja treća knjiga, koja će biti objavljena iduće godine, događa se u Firenci gdje sam bila na istraživačkom putovanju u ožujku. Kreirala sam listu za slušanje i slušala ju dok sam bila tamo tako da me, kad se vratim doma i počnem pisati knjigu, glazba vrati u šetnju preko Ponte Vecchija ili gdje već. Za „Zadnju stanicu Pariz“ slušala sam glazbu iz filma Amelie na ponavljanju.

8. Što ste izbacili iz knjige „Zadnja stanica Pariz“? Postoji li neka scena koju smo propustili, a koju biste sad mogli podijeliti s nama?
To je odlično pitanje, a bilo je stvarno dosta prepravaka u radnji koje smo radili na ovoj knjizi kada sam ušla u uređivački proces s mojim urednicima. Originalno sam imala puno flashbackova u priči kako bi mogli vidjeti Hannu u njenom normalnom, kućnom okruženju i pratiti njen odnos sa Sijem. Stvarno sam uživala pišući ih, ali moji urednici su smatrali da glavni fokus treba ostati na Hanni i Leu, a da je bilo dekoncentrirajuće vraćati se u prošlost pa sam ih morala sve obrisati!

9. Kako se nosite sa spisateljskom blokadom?
Nikada nisam imala neki teži slučaj spisateljske blokade, ali ponekad se osjećam zaglavljeno, posebno kad sam u stadiju planiranja knjige. Onda imam tendenciju slušati puno podcasta o pisanju, i iz nekog razloga, ako sam vani u šetnji ili u vožnji podzemnom željeznicom (živim u Londonu) i slušam podcast, ideje mi se često samo stvaraju u glavi! Također gledam TV i puno filmova – ponekad gledanje nekog totalno drugačijeg žanra stvarno pomaže u stvaranju ideja u mojoj glavi.

10. Radite li trenutno na nečemu što biste mogli podijeliti sa svojim čitateljima? Neki novi roman na vidiku?
Uistinu se nadam da će moj novi roman – “Five Days in Florence” – biti preveden na hrvatski! Evo priče: Nakon prosidbe u Parizu, žena otputuje u Firencu sa svojim zaručnikom da bi upoznala njegovu obitelj. Međutim, kada naiđe na “onog koji joj je umaknuo”, ono što je trebalo biti obično putovanje postane recept za katastrofu.