MIRO MOROVIĆ
Splitski autor Miro Morović (nešto puno Splićana u zadnje vrijeme intervjuiram, zar ne? ? ) rođen je 17. prosinca 1988. godine. Ljubav prema knjigama počela je, kao i kod većine nas knjigoljubaca, još u ranom djetinjstvu, a pisanje svog prvog romana započeo je krajem fakulteta koji je završio 2015. godine. Diplomirao je pravo. Trenutno ga zastupa Naklada Fragment u sklopu koje će uskoro objaviti i svoj drugi roman. Nadam se da ćemo kroz ovaj intervju saznati barem nešto novo o ovom našem tajnovitom i talentiranom autoru.
Miro, pozornica, mislim, blog post je tvoj! 😀
1.Odakle dobivate ideje? Kako ste dobili inspiraciju za „Djeca slijepoga kovača”?
Ideje ne dolaze odjednom. Najčešće mi padaju napamet noću, prije spavanja ili pred zoru. Zadržim ih u glavi pa danju preispitujem ima li ideja zaista smisla ili je ipak nešto za odbaciti. Ideja za Djecu slijepoga kovača rodila se jednog kišnog utorka ujutro. Čitao sam neku knjigu i pomislio kako bih i sam mogao iz čistog užitka napisati nešto za sebe. Nešto što bi moglo izgledati kao prvo poglavlje nekog trilera. Počelo je kao opis atmosfere toga dana, sama priča počela se stvarati naknadno. Nikada ranije nisam napisao ništa ozbiljno, bio je to moj prvi pokušaj. Da mi je netko tada rekao da će to biti roman koji ću jednog dana objaviti, ne bih mu vjerovao.
2. Kako izgleda Vaš proces pisanja i koliko Vam prosječno treba da napišete knjigu?
Pišem isključivo vani, u kafićima i na mjestima gdje ima ljudi, volim taj žamor. Samo je početak nastao u mom stanu. Rijetko pišem u tišini. Ali najveći dio posla zapravo je razmišljanje o samoj radnji. Za laptop sjednem tek kad sam potpuno siguran u kojem smjeru priča mora krenuti. Sam proces tipkanja je zapravo lakši dio. To je ujedno i razlog zašto stvaranje romana, bar u mom slučaju, dugo traje. To i moja lijenost. Za prvi roman trebalo mi je nešto malo više od tri godine, ali u tom sam razdoblju usput i učio na svojim greškama, čitao, brisao poglavlja pa ih pisao ponovno, pokušavao napredovati koliko je to bilo moguće nekome tko je samouk.
Nekima je to malo, nekima puno vremena. Koji je Vaš savjet autorima na tu temu?
Dakle, moj savjet onima koji počinju je da rade na sebi, pristupaju kritički prema onome što su dosad napisali, zanemare ego i promišljaju o radnji i dok nisu za tipkovnicom.
3. Što Vam je prvo palo na pamet, radnja ili likovi?
Ne znam ni sam što se prvo nastane. Mislim da nisu ni likovi ni radnja, nego motivi, atmosfera priče, nešto što me privuče i izgleda mi dobro za uklopiti u priču. Oko toga stvaram radnju, gledam kako spojiti sve dijelove.
A koji je Vaš najdraži lik i zašto? Dijelite li možda slične osobine?
Nemam najdražeg lika, to prepuštam čitateljima. Veliki mi je kompliment kad se netko od likova svidi čitatelju. To znači da se unio u priču, da ju je uzeo zaozbiljno. Što se tiče osobina, kreiram ih po onom što vidim na ljudima, što naučim o njima iz iskustva. Sigurno tu ima i mojih osobina i razmišljanja, ali to dolazi podsvjesno i teško mi ih je izdvojiti od onoga što sam skupio iz okoline.
4. Pokušavate li biti originalni ili dostavljate čitateljima ono o čemu žele čitati?
Smatram da jedno ne isključuje drugo. Mislim da i čitatelji vole originalnost. Ipak, teško je u potpunosti biti originalan, možda i nemoguće. Naravno da će se uvijek pojaviti elementi koji su viđeni i u drugim pričama. Važno je da na kraju, kad podvučeš crtu, imaš svoju priču koja se u dovoljno tih elemenata razlikuje od drugih. Da ima ono nešto što je samo tvoje.
5. Koja je Vaša najdraža knjiga? I svakako nas zanima o kojoj ste knjizi Vi puno mozgali kao što smo mi o zapletima u knjizi „Djeca slijepoga kovača“?
Teško bi mi bilo izdvojiti jednu, ali kada bih baš morao, spomenuo bih „Zvonar crkve Notre Dame“. Obožavam je. Pročitao sam je nekoliko puta. Ne čitam samo krimiće i trilere. Čitam više-manje sve osim ljubavnih romana, new-age naslova i knjiga za samopomoć. Volim, na primjer, znanstvenu publicistiku. Svemir, evoluciju, filozofiju znanosti, kulture, religije…
6. Čitate li recenzije o Vašim knjigama? Kako se nosite s dobrima ili lošima?
Pročitam rado ako naletim na neki osvrt ili recenziju. Rijetko sam na društvenim mrežama pa mi nešto ponekad i promakne. Ali lijepo je vidjeti da ljudi ulože svoje vrijeme u taj roman. A same recenzije ne dijelim na dobre ili loše. Nekome se knjiga svidi, nekome i ne. Poštujem svačije mišljenje.
Pomaže li veliki ego piscima ili ih samo povrjeđuje?
U roman sam uložio vrijeme i trud, ali ne i ego. Mislim da je ego najveći neprijatelj i problem. Ne patim nimalo od toga, sklon sam poslušati i sugestije i kritike. Naravno, ponekad je teško razlikovati dobronamjerne i konstruktivne od onih koje to nisu, pogotovo od ljudi koje ne poznaješ. Zato se ne opterećujem previše time. Pišem kad mi se piše i uživam u tome.
7. Pišete li slušajući glazbu? Ako da, koja Vas je glazba inspirirala ili Vam radila društvo dok ste pisali „Djeca slijepoga kovača“?
Glazba mi je sastavni dio života i slušam je stalno. Budući da pišem u kafiću, nisam baš u mogućnosti imati glazbene želje. Ali uglavnom odlazim na mjesta na kojima se sluša blues, rock i žanrovi bliski mom ukusu.
8. Što ste izbacili iz knjige „Djeca slijepoga kovača“? Postoji li neka scena koju smo propustili, a koju biste sad mogli podijeliti s nama?
Odlično pitanje. Mislim da mi ga dosad nitko nije postavio. Da, bilo je dijelova, čak i čitavih poglavlja, koje sam morao reducirati jer je knjiga na kraju ionako postala debeljuca. Ne mogu se više ni sjetiti svega, imam valjda negdje ta poglavlja sačuvana. Mislim da mi se danas ti dijelovi ne bi svidjeli, valjda sam s razlogom izbacio upravo njih.
9. Kako se nosite sa spisateljskom blokadom?
Iskreno, ja sam uvijek u toj blokadi. Ne smeta mi to. Kada mi se ne piše ili nemam ideja, sviram, radim, zabavim se nečim drugim i blokada s vremenom sama od sebe nestane. Ne žurim se s pisanjem, nemam rok, pišem isključivo kada imam volje za to.
10. Radite li trenutno na nečemu što biste mogli podijeliti sa svojim čitateljima? Neki novi roman na vidiku?
Naravno. Moj novi roman izlazi uskoro. Neće to biti izravan nastavak Djece slijepoga kovača, već samo drugi dio ciklusa. Lektura je gotova. Čekam još nekoliko tehničkih pojedinosti prije tiska. Trebao bi biti objavljen kroz tjedan ili dva. Iskreno se nadam da će se čitateljima svidjeti.