MAGDALENA MRČELA

Splitska autorica Magdalena Mrčela ima dvadeset i devet godina, a zaljubljenica je u hrvatski jezik, književnost, djecu, život i prijateljstva te beskrajno daje sebe kako bi maksimalno pomogla drugima. To možemo vidjeti i u knjizi „Između“ za koju sam pisala recenziju i možete ju pronaći ovdje. Mislim da je to knjiga koja definitivno pomaže u prevenciji suicida. Osim „Između“, Mrčela iza sebe ima roman prvijenac (dječja knjiga) „Kako je Flegmarin postao kapetan“, tinejdžerski roman “Dnevnik 4.a”, pjesničku zbirku “Kvadratna jednadžba” i novi psihološko-kriminalistički roman „Osvetnici“. Predlažem da krenemo na intervju kako biste se i vi mogli zaljubiti u ovu mladu i mudru spisateljicu.

1. Odakle dobivate ideje? Kako ste dobili inspiraciju za “Između”?
Ideje najčešće pronalazim u stvarnome životu. Margaret Atwood jednom je izjavila da nije napisala ništa što se nije dogodilo u stvarnosti ili u noćnoj mori. „Između“ je specifičan roman, vrlo težak i bolan za one koji su me „hranili“ pričama glavnih likova. Protagonisti, naime, progovaraju iz prostora između raja i pakla u koji su dospjeli nakon suicida. Glavninu romana i glavni lik Edija inspirirao je moj prijatelj koji je ostao bez brata i pomogao proširiti njegovu priču da pomogne nekome tko bi se mogao naći u sličnoj situaciji. Mašta i asocijativnost dobro mi dođu za izmišljene prostore i opise, no radnju i likove najčešće pronalazim oko sebe. Sve što nam treba za snažan knjiški svijet već je oko nas – ljubav, mržnja, empatija, zločin, patnja, svrha – jednom riječju: život.

2. Kako izgleda Vaš proces pisanja i koliko Vam prosječno treba da napišete knjigu?
Ovisi o žanru. Svoj prvijenac, dječji roman „Kako je Flegmarin postao kapetan“, napisala sam u dva tjedna. Za „Između“ mi je trebalo dvanaest dana, odnosno dvanaest noći u kojima nije bilo sna dok sva frustracija zbog ljudske nemoći pred prolaznošću nije izišla van. Najviše volim pisati romane jer za mene to izgleda kao trenutak epifanije – čim znam temu, znam sve što će se dogoditi, od početka do kraja. Kad me urednica pita kako napreduje roman, obično kažem „Imam ga, ali u glavi, sad samo da dođe do prstiju“. Poezija je problem, ona mi za sekundu izmakne, čim imam stih ili misao u glavi, to odmah mora na papir, račun, salvetu, što god. Zaboravljena se stiha ne bih više mogla sjetiti, a romane i zasad neobjavljene drame uvijek imam uskladištene u glavi. I brzo pišem. Problem je samo što obično nemam vremena da to radim u miru i tišini.

Nekima je to malo, nekima puno vremena. Koji je Vaš savjet autorima na tu temu?
Moji se savjeti nikada neće ticati vremena. Nije isto kad djelo piše čovjek koji radi tri posla ili samostalni umjetnik kojemu je to djelo središte dana. Kao što nije isto kad piše osoba s relativno fleksibilnim vremenom i zaposleni roditelj koji liježe u jedan i ustaje u sedam. Jedino što bih mogla savjetovati autorima jest da se natječu – koliko god puta natječaji bili namješteni – očvrsnut ćete. Shvatiti hoćete li se povinuti lakšem putu, uhvatiti se za skute kakva urednika-autokrata, prodati svoj talent za kikiriki da bi se njime okoristio netko drugi – ili ćete se pošteno natjecati. Padati u blato i takav blatan ustajati, ali biti čist sam pred sobom. Treba se natjecati, upirati, biti dosadan, biti odlučan i proizvoditi umjetnost koja mijenja svijet, a ne onu koja je sama sebi svrha.

3. Što Vam je prvo palo na pamet, radnja ili likovi?
Obično prvo jasno vidim likove, a tek onda konture radnje. U „Između“ sam jasno vidjela trojac mladih izgubljenih depresivaca, djece koja su toliko maestralno krila svoje duševno crnilo da nitko nije stigao reagirati. Oko njihovih se odlazaka na onaj svijet, ali i teške borbe onih koji su iza njih ostali (pre)živjeti, zavrtjela cijela radnja. Zatim sam samo dodavala ljude čije sam priče čula, vidjela ili o njima čitala. Isti je impuls bio i za moje novo djelo, kriminalistički roman „Osvetnici“. Prvo sam osvijestila likove, opet one o kojima sam čula (budite dobri slušači, u tome leže mnoge sjajne knjige): ubojicu liječnika pokojne supruge, osvetnika kćerina silovanja, neshvaćenog političkog performera, eksplozivnog navijača, visokoobrazovanu prostitutku i ogorčenu kroatisticu.

A koji je Vaš najdraži lik i zašto? Dijelite li možda slične osobine?
Težak izbor. Suzit ću na tri – dječak Marin iz romana „Kako je Flegmarin postao kapetan“, jer je pametan, duhovit, legendaran i drugačiji, kao i moji sinovi koji su bili inspiracija za tu knjigu. Zatim cijeli 4. a razred iz romana „Dnevnik 4. a“. Neponovljiva skupina poštenih mladih ljudi koji suvereno prevladavaju sve poteškoće odrastanja, moj prvi i najdraži razred, moj ponos. I na kraju Edi iz romana „Između“ – borac, anđeoski lik, prijatelj i hodajuća dobrota. Ne pronalazim mnogo sebe u njima, poprilično sam jasno razgraničila pripovjedača i likove, barem se nadam, osim možda u „Dnevniku 4. a“ gdje su moji učenici pronalazili zrnca moga karaktera u većini profesorskih likova.

4. Pokušavate li biti originalni ili dostavljate čitateljima ono o čemu žele čitati?
Ne pokušavam i ne dostavljam. Da sam htjela ugađati nekome, bila bih sluškinja. Danas nije lako biti originalan jer je cijela naša književnost jedna velika intertekstualna mreža, no ne zamaram se time. Vjerujem da još uvijek pronalazim niše zbog kojih se netko „uhvati“ za moje knjige – ljubav prema djeci, inzistiranje na tabuiziranim temama poput bolesti, depresije i smrti, poeziju koja kombinira moderno i tradicionalno, autorsko „ja“ u kojem uvijek nekako isplivaju bajke, nogomet, čarolije i vjera u moć promjene. Osluškujem, doduše, ono što mladi žele čitati, što je sasvim očekivano s obzirom na to da sam profesorica hrvatskoga jezika i da su mi njihove književne preferencije na prvome mjestu. Možda to podsvjesno utječe na neke fabularne linije ili likove, ali nikada nisam pratila trendove da bih se svidjela nekome. Takav način razmišljanja o književnosti smatram pogrešnim.

5. Koja je Vaša najdraža knjiga? I svakako nas zanima koja je bila knjiga koja je Vas natjerala u plač? Jer Vaši likovi nas zaista jesu!
Hvala Vam na ovoj rečenici, dragocjeno je čuti koliko neki moji likovi mijenjaju svijest onih koji se sužive s njima… I ovdje ću morati posegnuti za nekoliko odgovora. Prva je knjiga koja me rasplakala i oduševila „Heidi“. Priča o djevojčici i djedu koji, svatko na svoj način, nose teško breme prošlosti, izmješteni od obična svijeta, izvori ljubavi veće od Alpa. Tri prevažne osobe poklonile su mi različita izdanja „Heidi“, uvijek joj se vraćam. U srednjoj sam se školi oduševila ruskim realizmom, ljubav traje i danas. Na mom je poetskom tronu Jesenjin, a najdraži mi je roman „Ana Karenjina“. Kronika propadanja i svih vrsta ljubavi koje mogu proždrijeti čovjeka. Od romana za mlade najdraži su mi „Nisam ti rekla“ moje drage prijateljice Rosie Kugli, čitala sam ga dvadesetak puta i isto toliko puta plakala i slušala učeničke plačuće izjave „Hvala što ste nam je otkrili, život nam se promijenio“, a uz bok mojoj vrijednoj urednici stoji sportski roman „Ljubav koja ne može proć’“ Vladimira Bakarića – najbolja moguća „navlakuša“, pogotovo za muške tinejdžere koji misle da ne vole čitati pa se nakon njega posipaju pepelom. I za kraj – Franklin Foer – „Kako nogomet objašnjava svijet“. Knjiga koja je u mojim očima porazila mnoge filozofe, teologe i majstore pisane riječi. Remek-djelo.

6. Čitate li recenzije o Vašim knjigama? Kako se nosite s dobrima ili lošima? Pomaže li veliki ego piscima ili ih samo povrjeđuje?
Čitam i itekako ih uzimam u obzir. Tu su se najviše iskazali književni blogeri od kojih su neki, da se razumijemo, talentiraniji kritičari od nekih samoprozvanih kritičara. Shvaćaju narativna načela romana, primjećuju figurativnost i nude zanimljive karakterizacije likova. Žao mi je što neki kritičari koje izuzetno cijenim nikad nisu došli do mojih knjiga. Urednica i ja mnogo smo puta pisale, zvale, slale mailove medijima koji prate kulturu. Od mnogih nikad nisam dobila ni odgovor, što je ružno i porazno, pogotovo kad vam netko nudi knjigu poput „Između“, knjigu koja je doslovno spriječila tri suicida mladih ljudi i utješila i osvijestila stotine, možda i tisuće čitatelja. Zbog toga se često zapitam je li moguće da baš svugdje trebaš biti podoban i ropski ponizan da bi ne ti, nego tvoje djelo, dobilo svojih pet minuta. Izuzetno cijenim konstruktivne kritike i ozbiljno ih uzimam u obzir pri pisanju budućih djela. Koliko je ljudi, toliko je i interpretacija. Primjerice, moja se interpretacija „Između“ radikalno razlikovala od nekih drugih recenzenata, bilo mi je dragocjeno čuti koja su mi jaka i slaba mjesta. Na lošu recenziju nisam naišla. Tek tu i tamo neki nemušt komentar pisan s lažnih profila, ali na takve se ne treba osvrtati. Osoba koja kritizira trebala bi imati ime i lice. Elementarna pismenost i sposobnost zdrave argumentacije također nisu na odmet.

7. Pišete li slušajući glazbu? Ako da, koja Vas je glazba inspirirala ili Vam radila društvo dok ste pisali „Između“?
Budući da radim s djecom, živim s djecom i moji su dani u potpunosti ispunjeni dječjim smijehom i vikom, izuzetno cijenim povremenu tišinu dok pišem. Budući da čujem rečenice i glasove likova, glazba bi me samo ometala. A obožavam je, volim pjevati, slušati djecu kako sviraju, općenito volim zvukove, no ne kada pišem. Iznimka je bila baš „Između“ jer je moj stvarni „Edi“ glazbenik, svira gitaru i predivno pjeva. Dok sam pisala „Između“, u pauzama je svirao Linkin Park: „Crawling“, „Numb“ i „Shadow of the day“.

8. Što ste izbacili iz knjige „Između“? Postoji li neka scena koju smo propustili, a koju biste sad mogli podijeliti s nama?
Nisam ništa izbacila. Obavila sam nekoliko teških razgovora s obiteljima preminulih. Prijatelj koji je glavni kazivač dao je zeleno svjetlo, poznanica s fakulteta koja mi je prepričala tragediju sestrina bivšeg dečka, kao i jedna djevojka koja živi u inozemstvu, a njezina je majka bitan tragičan lik. Premišljala sam se oko jezivih scena uključenih u samoubojstva djece zbog nasilnih igrica, ali baš im je zato tu mjesto. U neke vrste mraka ne treba gurati ruke. Bolje da im to netko kaže prije nego što ih poremećeni svijet zavede na krivi put.

9. Kako se nosite sa spisateljskom blokadom?
Srećom, taj se pojam sa mnom još nije družio. Jedina blokada koju mogu imati nedostatak je vremena. Nekad bi me i početni neuspjeh i oštra kritika možda pokolebali, ali s vremenom sam prerasla i ljude i komentare čija svrha nije bila konstruktivna. Zaposlila sam se u struci, pokušavam djeci usaditi ljubav prema knjigama, bavim se i novinarstvom, upisala sam doktorski studij književnosti. Hranim se riječima od jutra do noći. Nemam kad ni kako blokirati. A inspiracije ima gdje god se okrenem.

10. Radite li trenutno na nečemu što biste mogli podijeliti sa svojim čitateljima? Neki novi roman na vidiku?
Jako sam sretna i ponosna što mogu najaviti svoje novo djelo, psihološko-kriminalistički roman „Osvetnici“. Knjiga čiji sam sinopsis strpljivo čuvala i nadograđivala punih pet godina, a ove ju je godine Ministarstvo kulture i medija ocijenilo vrijednom poticaja i dalo mi snažan vjetar u leđa. Šest potpuno pogrešnih ljudi na pogrešnom mjestu, u zatvoru, pokušat će promijeniti koncepciju zločina i kazne. Izvori su romana crna kronika i istraživački radovi ljudi koji su se bavili stanjem u hrvatskim zatvorima. Oštro i provokativno štivo koje će preispitati neke zaboravljene zločine i pokazati koliko se pravo i pravda razlikuju. Krilatica mu je „Kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost“. Knjiga se, kao i ostali moji naslovi, može nabaviti preko društvenih mreža Umjetničke organizacije Kugli&Kugli. Malo je reći da jedva čekam dojmove čitatelja i unaprijed od srca zahvaljujem svima koji potiču male nakladnike u njihovoj borbi da kroz književnost svijet učine boljim mjestom.

Hvala svima na čitanju i na prilici da vam predstavim ovako veliku osobu. Magdalenine knjige možete kupiti preko Umjetničke organizacije Kugli&Kugli ili preko same autorice. Dajte priliku domaćim autorima! 😀