JELENA KASTANETI
Jelena Kastaneti mlada je autorica rodom iz Hrvatske, a trenutno živi u Stockholmu. Od malena se bavila pisanjem, ali i različitim sportovima. Za sebe kaže da voli zelenu boju, tratinčice i snove. Ona je jedna od onih osoba koje ganjaju svoje snove i čvrsto motiviraju druge da nikada ne odustaju. Kastaneti zbori hrabro, stoji iza svojih stavova i mišljenja, a ima nevjerojatnu sposobnost naše najdublje osjećaje i emocije prenijeti na papir. Ona se izražava za nas kad nama ponestane riječi. Iskreno, ova autorica mi je veliko otkriće ove godine.
Jelena je, do sada, napisala jednu zbirku poezije „Bez povratka“, roman „Moj dnevniče“ te dvije knjige koje su zbirke kratkih priča. Dvije su već ukoričene: „Priče o nama“ i „Još poneka priča o nama“, a treća zbirka čeka svoje vrijeme da ugleda svijetlo dana. Zadnji roman koji je objavila pod nazivom „Živjeti“ u prosincu prošle godine recenzirala sam prije nekoliko dana i moj osvrt možete pročitati ovdje. Osim poezije, romana i kratkih priča, Kastaneti je nedavno objavila i svoju prvu slikovnicu pod nazivom „Moja mama kaže da sam ja sunce“. Svestrana je ta naša Jelena! ?
Predlažem da otkrijemo neke detalje o njenom pisanju i, možda čak i najpoznatijoj knjizi, „Živjeti“. (Pssst, možda baš nama otkrije i nešto o novim projektima!!)
1.Odakle dobivate ideje? Kako ste dobili inspiraciju za “Živjeti”?
Nisam netko tko vjeruje u inspiraciju na način na koji se ona predstavlja. Vjerujem u konstantan rad. I vjerujem u ideje, a njih imam na dnevnoj bazi. Te ideje filtriram birajući koje od njih će nekada postati knjige, a koje će samo proći kroz moje misli. Odakle točno ideje dolaze, nisam sigurna. Znam samo da me one vrijedne knjige nikad ne puste. Ideju za “Živjeti” dobila sam 2012. godine gledajući, ni manje ni više, nego ragbi utakmicu. Tad nisam osjećala da sam spremna pisati takav roman i pustila sam ga da čeka pravo vrijeme. Ono je došlo na ljeto 2020. kad sam jedan dan sjela i odlučila da je to prvi dan pisanja te knjige i da sad nema stajanja. Dnevna norma mi je tada bila 1001 riječ i “Živjeti” je bila napisana nakon sedamdesetak dana.
2. Kako izgleda Vaš proces pisanja i koliko Vam prosječno treba da napišete knjigu?
Kad odlučim pisati neku knjigu, zadam si dnevnu normu i držim je se. Poprilično sam dosljedna i štreberski nastrojena oko toga. Vjerujem da je važno pisati čak i kad riječi teže dolaze. Ne završavaju se knjige čekanjem da riječi padnu s neba. Za prvi draft potrebno mi je 2-3 mjeseca svakodnevnog pisanja. Nakon toga kreće proces koji traje jednako toliko.
Nekima je to malo, nekima puno vremena. Koji je Vaš savjet autorima na tu temu?
Moj savjet je da prate ono što odgovara njima. Je li to vremenska norma, je li to norma u broju riječi ili ne postoji nikakva norma – nije važno. Ne funkcioniramo svi jednako.
3. Što Vam je prvo palo na pamet, radnja ili likovi?
Mislim da dođe u isto vrijeme. Prvi dan pisanja znam koji su moji likovi i koja je radnja čitave knjige. Ne započinjem pisanje knjige bez da znam njen kraj. Potrebna mi je točka B, ona gdje sve završava. Započnem od kraja, vidim gdje su moji likovi tada i na neki ih način upitam što ih je dovelo do te točke. I onda pustim da priča krene od točke A i da mi likovi prepričavaju svoj put.
A koji je Vaš najdraži lik i zašto? Dijelite li možda slične osobine?
Najdraži likovi u mojim knjigama su mi (barem do sada) bili muški likovi. Iako izbjegavam previše sebe zarobiti u knjizi, mislim da u muške likove ulijem nešto više svojih osobina i iskustava. Onda ih volim i mrzim u isto vrijeme. Najbolji primjer je Alex, glavni lik mog romana “Živjeti”.
4. Pokušavate li biti originalni ili dostavljate čitateljima ono o čemu žele čitati?
Svi su čitatelji različiti i mislim da je važno da pisac piše što želi i kako želi. Ne želim ja unaprijed odabrati publiku i onda knjigu napisati onako kako bi je ta publika voljela. Ja želim napisati knjigu kako je ja zamišljam i osjećam, a onda toj knjizi pustiti da pronađe put do publike koja voli baš to.
5. Koja je Vaša najdraža knjiga? I svakako nas zanima koja je bila knjiga koja je Vas emocionalno pogodila? Jer Alex i Lena nas zaista jesu!
Najdraža od svih mojih knjiga mi je “Živjeti”. Iako sam sama birala što će se u knjizi dogoditi i kakva je sudbina mojih likova, knjiga me je rastavila na proste faktore. Imam fotografiju sebe nakon što sam napisala zadnje poglavlje te knjige. Lice mi je natečeno od plakanja, oči i obrazi i dalje puni suza. Ludost je to. Vežeš se za svoje likove i koju god sudbinu da im pružiš – na kraju ih knjige moraš pustiti.
Drago mi je da su Alex i Lena i u drugima budili slične emocije, ne želim biti jedina koja cvili i jeca uz vlastite knjige. 🙂
6. Čitate li recenzije o Vašim knjigama? Kako se nosite s dobrima ili lošima? Pomaže li veliki ego piscima ili ih samo povrjeđuje?
Da sam pročitala sve osvrte – nisam. Jednostavno je nemoguće poloviti sve platforme i knjige kojih je sve više. Ali, da volim čitati dojmove čitatelja – volim. Pogotovo kad knjiga tek izađe i kad krenu pristizati osvrti na nju.
Kad bih odgovarala u ime svih, morala bih previše generalizirati. A ja sama nisam ista od dana do dana, tako da bi bilo suludo očekivati da za sve pisce vrijede ista pravila. Ono što je po meni najvažnije nažalost često nedostaje kad ljudi kritiziraju nečiji rad, a to je objektivnost. Osoba uzme knjigu, pročita knjigu i onda joj da nisku ocjenu jer “ne voli horore”. Tu nema niti mrve objektivnosti. Ako ne voliš horore – nemoj čitati horore. Ili ih barem, ako ih pročitaš, pokušaj ocijeniti objektivno.
Ne znam kako mojim kolegama, ali kritike (pogotovo objektivne) su meni sasvim u redu, bile pozitivne ili negativne. Jedne me zagrle, druge me nauče.
7. Pišete li slušajući glazbu? Ako da, koja Vas je glazba inspirirala ili Vam radila društvo dok ste pisali „Živjeti“?
Da, gotovo uvijek mi je glazba u pozadini. Ne samo kad pišem. 🙂
Tijekom pisanja “Živjeti” slušala sam neke gotove kompilacije na Spotifyju, najčešće rock balade. Osim toga, kako je Lena pijanistica, dobar dio vremena u pozadini mog pisanja bio je samo – klavir. Nije bilo teško jer je to i moj najdraži instrument i zbilja volim klasičnu glazbu.
8. Što ste izbacili iz knjige „Živjeti“? Postoji li neka scena koju smo propustili, a koju biste sad mogli podijeliti s nama?
Uh, Stephen King kaže “kill your darlings” i to je zbilja važan dio procesa. Autori s vremenom postanu slijepi za vlastiti tekst. Toliko su ga puta prošli da ne mogu više realno sagledati što treba ostati, a za što je vrijeme da ode. Tu nastupaju urednici koji po nekim računicama trebaju izbaciti oko 10% teksta. Iako, taj dio jako varira od autora do autora i od urednika do urednika. Ovisi koliko se ponavljaš u pisanju, koliko detalja bespotrebnih za priču imaš unutar teksta. Moja urednica Barbara izbacila je neke dijelove knjige za koje sam se zbilja vezala, kod nekih smo dijelova pregovarale i slično. Važno je prihvatiti da ne možemo više vidjeti sami i dozvoliti da urednik izbaci višak.
Mislim da ću ih zadržati za sebe negdje u starim draftovima. Sve što ste dobili u “Živjeti”, sve je što je tamo trebalo biti.
9. Kako se nosite sa spisateljskom blokadom?
Ni u to baš ne vjerujem. Postoji određeni vokabular koji imamo. Postoji znanje o formiranju rečenica. Ako možemo razgovarati s ljudima u tom periodu, znači da smo sposobni složiti rečenice. Ako smo ih sposobni složiti, sposobni smo ih i napisati. Ne mora sve napisano biti objavljeno, ne mora svako pisanje biti rad na knjizi. Ponekad pisanje može biti i “Ne osjećam da trenutno mogu reći nešto pametno, važno ili veliko. Ne osjećam niti da imam ikakvih ideja. Glava mi je potpuno prazna…”
Sjesti i napisati zašto mislimo da trenutno ne možemo pisati i dalje je – pisanje. 🙂
10. Radite li trenutno na nečemu što biste mogli podijeliti sa svojim čitateljima? Neki novi roman na vidiku?
Da, zapravo trenutno radim na novom romanu. Sedmi mi je dan pisanja, a norma za ovaj roman također je 1001 riječ. Sve što sam do sada rekla o romanu je da je glavni lik poprilično mračan, najmračniji kojeg sam ikad napisala i da mu ime počinje na A. To je za sada sve što ću otkriti, ali mogu reći da zbilja volim ovu ideju i da jedva čekam (opet) da ukoričena stigne do ruku, srca i polica mojih predivnih čitatelja.