INNA MOORE

Inna Moore pseudonim je pod kojim piše naša domaća autorica Ina Špiček. Trenutno živi u Zagrebu s mužem i dvoje djece. Mnogi su već čuli za nju, a onima koji nisu rekla bih kako Inna piše predivne erotske ljubiće koji imaju savršenu dozu svega – od ljubavne radnje i erotike do napetosti i brojnih šokova.

Dugo vremena radila je običan posao u računovodstvenoj firmi, vodila brigu o obitelji, a slobodno vrijeme za sebe koristila bi za pisanje – makar to bilo u kasne noćne sate. Ne tako davno odlučila je dati otkaz i poći za svojim snovima. Kao što sada znamo, to joj je pošlo za rukom i riskiranje se isplatilo jer Inna službeno ima svog izdavača – Fokus na hit, a tko zna kakve nam sve nove projekte sprema.

Do sada na mom blogu možete pronaći recenzije dvije njezine knjige i to bi bile Dodir zvijeri i Krivi broj, a sada predlažem da Innu malo bolje upoznamo preko njezinog najnovijeg naslova Krivi broj.

1.Odakle dobivate ideje? Kako ste dobili inspiraciju za “Krivi broj”?
Ideje dolaze od svega! Od prolaznika, tuđih karaktera do filmova i pjesama. Znalo se dogoditi da nešto sanjam, pa dobijem ideju, ali najčešće je to na temelju slike. Predivna fotografija ili simbolika može me natjerati da razvijem u glavi čitav scenarij. A kod Krivog broja postoji baš specifična priča o inspiraciji jer je ona došla od mojeg drugog djela pod nazivom Chat rulet. Chat je kratka priča, koja isto opisuje dopisivanje muškarca i žene koja je u sličnoj zabludi kao i Jade. Plan je bio da Krivi broj bude isto kratka priča kako bih mogla obje objaviti u jednom uvezu. Na kraju su čitatelji navijali za to da Silas i Jade dobiju pravi roman. I dobili su ga.

2. Kako izgleda Vaš proces pisanja i koliko Vam prosječno treba da napišete knjigu?
Obično kad se stvori neka ideja, gradim kostur, nekad nemam kraj, a treba mi vremena da složim barem osnovu. To zna potrajati danima. Zašto? Jer moram imati karakter likova da bih znala kakva će biti dubina romana, koliko će biti emotivni, ranjeni ili pak humoristični. Sve ovisi kakvu poantu želim dati. Imena također moraju odgovarati likovima, to znam po osjećaju, guglam uzduž i poprijeko. Sve to kad aktivno krenem traje oko tri do četiri mjeseca. To zahtjeva poglavlje od 1500 do 2500 riječi svaki drugi, treći dan recimo.  

Nekima je to malo, nekima puno vremena. Koji je Vaš savjet autorima na tu temu?
Najbolji savjet koji sam primijenila na sebi: idi svojim tempom. Nema rokova, nema pritiska pogotovo ako želim da roman izgleda onako kako sam zamislila.

3. Što Vam je prvo palo na pamet, radnja ili likovi?
Nema pravila. Ponekad vidim mrak lika, njegovu auru i karizmu i zaljubim se u njega. Nakon toga mu dodijelim ulogu koja najčešće odgovara dojmu koji taj stvarni lik odaje.

A koji je Vaš najdraži lik i zašto? Dijelite li možda slične osobine?
Ovakva su mi pitanja najteža 😀 Volim ih sve, uglavnom! Volim Lucy iz Voajera jer je otkrila jedan dio svoje osobnosti, ali samo s pravim čovjekom. Volim njezinu bol jer je i danas rasplače kao i kad sam pisala. Volim Madison iz Krivo vrijeme za ljubav jer je tako puna nježnosti i utjehe, tako jaka i sposobna. Sve one imaju nešto moje. Možda neki detalj koji je meni omiljen kao najdraži cvijet ili neku moju manu, ili pak ne vole nešto što i ja sama ne podnosim.

4. Pokušavate li biti originalni ili dostavljate čitateljima ono o čemu žele čitati?
U ljubavnom su žanru već istaknuti odnosi koji intrigiraju čitatelje. Teško je izmisliti nešto novo, vjerujem da je to zato što je ljubav nevjerojatna, životna i događa se svakim trenom, na svakom mjestu. Ja volim biti originalna intrigama i plotovima koje ne očekuju. Imam vrašku sreću ili je to možda neka posebna veza s mojim čitateljima da znam što oni vole. Na kraju izgleda da žele baš ono što im ja serviram i ja sam zbog toga iznimno zahvalna.

5. Koja je Vaša najdraža knjiga? I svakako nas zanima koja je bila knjiga koja je Vama napeto držala pozornost? Jer Silas i Jade su nama doista pomutili pamet!
Zadnja koju sam pročitala i koja mi se urezala u um i srce je “Ti, u mom snu” od Holly Miller. Prije nje “Ti” od Caroline Kepnes, “Archerov glas” od Mije Sheridan i “Tu sam pred tobom” od Jojo Mojes. Romantik sam koji s druge strane voli opake trilere.

6. Čitate li recenzije o Vašim knjigama?
O da, iznimna mi je čast naći se na listama naših blogera, tim više jer dobar dio njih ne čita moj žanr.

Kako se nosite s dobrima ili lošima?
Naučila sam s vremenom ono nešto bitno za autora: nećete se svidjeti svakome, niti morate. Nemoguće je napisati nešto što će oduševiti sve. To je jednostavno stvar ukusa. Ako i dobijem lošu kritiku, želim da je ona konstruktivna iz čega se čita što to ne pije vode da je toliko loše. No, ono najvažnije, bitno da se sviđa meni i mojih čitateljima.

Pomaže li veliki ego piscima ili ih samo povrjeđuje?
Oooo, ovo drugo. Većina naših autora komunicira preko društvenih mreža s čitateljima i drugim autorima, prije svega Facebooka. Gadljivo je gledati kako se pojedini autori teško nose s uspjehom onih koje otvoreno ne podnose, jer pišu postove u kojima imaju samo jedan način uzdizanja svoje veličine – pljuvanjem drugih. Imam samo jedan savjet: bavite se sobom. Nemam potrebu za takvih postupcima jer znam tko sam i ne smatram ikoga konkurencijom. Kad je riječ o knjizi, ona ne može biti razlog rata, samo mira. Tako da ne znam u čemu veliki ego može pomoći, osim da zamaže oči nekolici obožavatelje koji štuju lik takvog autora.

7. Pišete li slušajući glazbu? Ako da, koja Vas je glazba inspirirala ili Vam radila društvo dok ste pisali „Krivi broj“?
Prije sam pisala, sad mi nekako odgovora potpuni mir. O, zadnje sam slušala Vivaldija!  Opet, sve ovisi kakve scene pišem, nekad nisam ni svjesna koja je pjesma u slušalicama dok ne zaklopim laptop. Ovisna sam o talent šou Voice, tako da mi često svira baš to.

8. Što ste izbacili iz knjige „Krivi broj“? Postoji li neka scena koju smo propustili, a koju biste sad mogli podijeliti s nama?
Izbacila sam samo jedan dio gdje nisam htjela da se nasluti nastavak radnje, ali pošto sam jako zaboravna, ne sjećam se što točno, ali radilo se o par rečenica. Obično ne brišem ništa. U 99 posto slučajeva moji romani imaju sve elemente iz prvog drafta. Kako izađu iz glave, tako ostaju jer moraju takvi biti. Rečenice se dodaju, isprave, ali se radnja nikad ne mijenja.

9. Kako se nosite sa spisateljskom blokadom?
Počnem pisati novu priču, LOL! Ozbiljno, ili to ili jednostavno pustim. Kad dođe, dođe. Meni je većinom problem samo vrijeme. Ono me nepojmljivo nervira jer sam tip osobe koja ne može na miru pisati kad zna da je čeka hrpa drugih obaveza. Zato najčešče i pišem na kraju dana.

10. Radite li trenutno na nečemu što biste mogli podijeliti sa svojim čitateljima? Neki novi roman na vidiku?
Pišem ljubavni roman Spašen, već sam stigla do pola, recimo. Povremeno podijelim s čitateljima poneki citat, ali to je sve što smijem o njemu zasad reći. Nadam se da je i to dovoljno. Voljela bih završiti neke koje sam počela, a to je U okovima obmane, Izdavač, Tajna iz taksija i Vrijedna borbe jer ne volim ništa ostavljati, no i kad sam ove ostavila da čekaju, iz mojeg su pera izašli romani koje danas imamo u rukama.