MARIJA KLASIČEK

Marija Klasiček svoju karijeru započela je kao glazbenica, ali je s vremenom shvatila kako glazba nije sve što je zanima. Otkrila je da u njenoj duši leži pregršt inspiracije i tako je počela s pisanjem kolumni i drugih tekstova s kojima je stekla veliku slavu na društvenim mrežama. “Po rubovima duše” zapravo je zbirka njezinih mišljenja, stavova i kolumni koje već postoje s dodatkom autobiografije s kojom se mnogi mogu poistovjetiti.

Osim knjige koju je napisala i koja je izdana u sklopu Naklade Fragment, Marija je vlasnica i autorica vlastitog bloga, urednica portala Amazonke.com te je vlasnica agencije Lion Media koja se bavi digitalnim marketingom, a njezin rad možete pratiti i na Instagramu i Facebooku.

Nakon kratke uvertire, predlažem da malo bolje upoznamo Mariju. 🙂

1. Kako ste počeli pisati i odakle dobivate ideje te inspiraciju za Vaše tekstove?
   Zapravo, kad razmislim kako sam krenula istina je da sam pisala od malih nogu, od kad sam naučila slova. Prve priče i pjesmice krenule su već u drugom razredu, kasnije su tu bila i prva natjecanja, Lidrano npr. Voljela sam uvijek pisati i stvarati priče, izmišljati neka nova magična i zanimljiva mjesta, i tako pišem i danas, a inspiracija mi je sve. Od uobičajenih životnih situacija, međuljudskih odnosa pa do nekih sjećanja, osobnih iskustava i zaključaka. Svijet oko nas je nevjerojatno mjesto, samo smo mi programirani vidjeti samo ono negativno i zato ne posežu svi za inspiracijom koja je u njima i koja ih može pokrenuti, kao što to meni bude kroz pisanje.

2. Volite li inače čitati i koliko knjiga prosječno čitate godišnje? Imate li najdražu knjigu?
Čitanje je moja strast, baš kao i pisanje. Tjedno pročitam barem jedan naslov jer mi je dobra knjiga uvijek i svojevrsni odušak, nešto kao terapija nakon stresnog dana. Resetira mi se um i zaboravim na sve i svašta što se događalo. U prosjeku čitam barem pedesetak naslova godišnje, vjerojatno i mnogo više, i čitam raznolike žanrove, od fantasya, horora, trilera, misterija, povijesnih romana, pa do light štiva, kako se kad osjećam, ali fantasy i trilere obožavam. A sad najdraža knjiga… hmm to je teško pitanje, ima ih dragih, ali kako puno čitam, otkrivam nove autore i stilove, tako se i moj ukus mijenja. Ali definitivno Stokera i njegovog “Draculu” mi nitko, nikad neće nadmašiti, ne samo zato što je to nevjerojatan horor, već i stil i naracija i likovi, sve je tako dobro dočarano i opisano, da je to jednostavno jedan od najboljih romana ikad.

3. Kako izgleda Vaš proces pisanja? Koliko puta prepravite tekst prije nego što ga objavite?
Vrlo sam spontana osoba, tako živim i tako i pišem. Imam naravno rokove, pogotovo za “Tridesete” jer su one kolumna koja već nekoliko godina izlazi svakog utorka, pa čim objavim jednu već u glavi pišem drugu. Također publika ima velika očekivanja jer kolumna slovi za jednu od najčitanijih na Balkanu, što mi ponekad stvara pressing, ali se onda uvijek prisjetim da pišem prvenstveno zato što to volim i otresem taj loš osjećaj. Tekstove zapravo rijetko prepravljam. Sad sam u jednom takvom, životnom periodu kad imam jako mnogo inspiracije i kad sve što pišem doslovno teče iz mene. To je osjećaj koji se ne može opisati, riječi samo kližu po tastaturi, emocije, doživljaji, stavovi, zapažanja, sve se sljubi u taj jaki buzz koji pojuri negdje iz moje srži i prostre se na papir ili u virtualne vode, ovisi što u tom trenu pišem.

4. Pokušavate li biti originalni ili dostavljate čitateljima ono o čemu žele čitati?
Iskreno, pišem po osjećaju. To ponekad budu duboki, misaoni tekstovi za koje ljudi kažu da su jako produhovljeni, a meni to budu samo osjećaji i trenutne spoznaje. Ponekad to budu tekstovi koji prate neka aktualna zbivanja, nešto što se meni dogodilo ili me pogodilo, pa onda ljudi misle da pokušavam pratiti neke populističke trendove. Ali to nije tako. Ja sam žena u tridesetima koja ima svoj biznis i jako puno interesa, veliki krug prijatelja i poznanika, ciljeve, ambicije, strasti, brige, izazove, razočaranja, iskustva i sve to oblikuje moje tekstove. Kad me netko čita, dobije zapravo mali prozorčić u jedan djelić mojih misli. To se ne može fejkati. To ili jesi ili nisi. Ili živiš ono što pišeš ili se šlepaš. Oni koji se šlepaju rijetko kad dijele sebe, većinom „jašu“ na valovima aktualnih tema, a to postane zamorno. Ja to ni ne želim raditi jer želim da ono što pišem bude ono što jesam, kako živim.

5. Kako pisanje psihički utječe na Vas? Iscrpljuje li Vas emocionalno?
Ne, zapravo baš suprotno. Pisanje je lako, jer je odraz emocije koja me ponijela. Kad pišem osjećam se živom, kao da sama struja života prolazi kroz mene. To je ono što jesam i od toga se nikad neću umoriti.

6. Čitate li recenzije o Vašoj knjizi tj. komentare o Vašim tekstovima? Kako se nosite s dobrima ili lošima? Pomaže li veliki ego autorima ili ih samo povrjeđuje?
Laž bi bila kada bih rekla da ne pročitam recenziju ili komentar, ali već sam toliko dugo u medijima i toliko dugo dijelim svoj opus javno da sam navikla na razne komentare, mišljenja, prozivke, optužbe i ljige, jednako kao i hvalospjeve. To ili prihvatiš kao dio javnog dijela svog posla ili poludiš. Smiješno mi bude kad mi ljudi kažu da ću posijediti ako se budem na sve obazirala, ali zapravo ne razumiju da kad nešto spomenem, ili opišem, vidim u tome dublju poantu od npr. jednog ružnog komentara. Moj poziv je pisati, ljudi će to uvijek komentirati. Nekad će to bili konstruktivne rasprave, nekad samo nešto na što ćemo se svi skupa nasmijati. To je jednostavno tako.

7. Pišete li slušajući glazbu? Ako da, koja Vas je glazba inspirirala ili Vam radila društvo dok ste pisali dijelove „Po rubovima duše“?
„Po rubovima duše“ je knjiga koja je zapravo nastajala u etapama, neki su tekstovi stariji, neki su nastali u vremenu dok sam slagala koncept knjige i slušala sam svašta, od klasike do rocka. Ali najčešće mi svira Yiruma. Obožavam njegove skladbe, osobito „Kiss the rain“. To najčešće slušam dok pišem.

8. Jeste li ikada razmišljali pisati pod pseudonimom? Zanima nas odgovor u oba slučaja! 🙂
Prošlo mi je kroz glavu da, ali, toliko dugo pišem javno i obrađujem tolike „tabu“ teme da mi nije ništa više neugodno objaviti. Možda je i bilo, dok sam bila mlađa i nesigurna, ali sad više ne. Od muško ženskih odnosa, do seksualnosti, pa sve do psihologije, duhovnosti i aktualnih tema, do zlostavljanja, ništa nije tabu i o svemu mogu pisati, jer uvijek imam na umu da se netko može uvrijediti. Ljudi su takvi, ako ih trigerirate, naljutit će se i na recept za kolač a kamoli ne na tekst o npr. abortusu.

9. Kako se nosite sa spisateljskom blokadom?
Još nikad zapravo nisam došla do neke teže spisateljske blokade. Bilo je dana kad nisam imala neku pretjeranu inspiraciju, ali to bi trajalo koji sat i prošlo. Većinom bi to bio samo umor. Zapravo sam već jako dugo, u jednoj životnoj fazi kad imam strašno puno inspiracije i kad se dnevno rodi po nekoliko tekstova ili kad paralelno pišem po dvije, tri knjige, evo baš kao što trenutno radim na dva romana od kojih jedan namjeravam izdati možda već ove godine.

10. Radite li trenutno na nečemu što biste mogli podijeliti sa svojim čitateljima? Neka nova knjiga na vidiku, možda roman?
Radim uvijek na nekoliko projekata paralelno, od mojih portala kojima sam glavni urednik, do novih stvari koje će tek ugledati svjetlo dana. Imam mnogo ideja, a ovo razdoblje pandemije sam iskoristila da maksimalno svaki slobodni trenutak iskoristim za stvaranje, pa su tako nastale nove priče, završila sam dva romana, radim na jednom fantasy serijalu i još nekim zanimljivim književnim projektima i nadam se da će barem jedan ugledati svijetlo dana do kraja godine. Tu je i masa drugih projekata koje sam nekako zacrtala lansirati u naredne 3 godine, ali o svemu polako. Za sad sve ide dobrim tempom. Zadovoljna sam.