2020,  Po godini recenziranja,  Prema izdavaču,  Recenzije,  Sonatina

NAĐI ME – André Aciman

Za Andrea Acimana svi smo čuli nakon hita „Zovi me svojim imenom“ koji je u Hrvatsku stigao još 2018. godine. Ako se prisjetimo, u toj smo knjizi dobili uvid u predivnu ljubavnu priču (s tužnim krajem, doduše) između Elia i Olivera smještenu u Italiji krajem osamdesetih godina. Aciman je odličan pisac, ali trebate voljeti stil pisanja poput njegovog da biste mogli uživati u knjizi, a i pristupiti joj bez predrasuda. „Nađi me“ je djelo koje bih ja definitivno strpala u lijepu književnost, totalno opravdava cilj Sonatina naklade i zato mi je ova suradnja tako posebna. Otkrila sam novu nakladničku kuću koja ljudima širi poglede na život ovako divnim naslovima.

Radnja ove knjige događa se nekoliko godina od ljeta u kojem su se Elio i Oliver zaljubili. Ne znam spadate li u grupu obožavatelja koji su htjeli nastavak ili koji su smatrali da je ono bio dobar kraj, ali u svakom slučaju ja držim nastavak pored sebe, gledam u njega i razmišljam je li nam ovo stvarno trebalo.

Knjiga je podijeljena u nekoliko kraćih dijelova, a svaki u fokusu ima jednog lika. Tako u prvom pratimo Samuela, Eliova oca, u Rimu dok putuje sinu u posjetu. Na putu upoznaje zanimljivu ženu u vlaku s kojom nalazi, reklo bi se čak i previše, sličnosti. Odmah su kliknuli. Svidjela mu se. A krajolik za vrijeme te vožnje vlakom je fenomenalno opisan, baš kao i Italija iz Samuelove perspektive.

U drugom dijelu pojavljuje se Eliova perspektiva na njegov život u Parizu. On je i dalje zbunjen, kao što sam dobila dojam o njemu i u prvoj knjizi, razmišlja o puno stvari, a u stvarnom životu radi sve suprotno. Impulzivno. Nepromišljeno. No, moram priznati da se promišljeno spetljao s odvjetnikom gotovo duplo starijim od njega.

Treći dio vidimo kroz Oliverovu perspektivu. On i dalje razmišlja o svojoj staroj ljubavi koju nije prebolio i preispituje životne odluke te ga zato često uhvatimo kako razmišlja o drugim ljudima i tuđim problemima. To mu pomaže fokusirati se na sadašnjost i na predivnu ženu koju ima pored sebe.

Na zadnjih, otprilike, dvadesetak stranica saznajete ono što ste htjeli saznati prije nego što ste uzeli nastavak u ruke. Iskreno, to je poražavajuće. Ne znam gdje je Acimanu bila pamet. Radnjom se ne može ni približno mjeriti s prvim romanom jer je on savršenstvo (barem meni). Prvi dio na kojem se autor dugo zadržava, o Eliovom ocu, je totalno nepotreban.

Je li Eliova i Oliverova priča mogla završiti prvim romanom? Po mojem mišljenju, da, nastavak nije bio nužan. Je li mi svejedno drago što sam ipak pročitala „Nađi me“? Definitivno, uživala sam, ako ništa drugo, u Acimanovim opisima. Stvarno, ali stvarno ima ono nešto što te uvuče u radnju tako da se čitajući možete naći točno na tom mjestu u to vrijeme. I Oliverova perspektiva mi je bila super. Kraj je vrh, da je bar cijela knjiga bila takva. Nekako mislim da taj kraj nastoji nadoknaditi početak.

Rezime bi bio da, za sve one koje je zanimalo kako su Elio i Oliver završili, ne znam kako će vam se svidjeti knjiga. Ne mogu vam reći da ćete dobiti odgovore na svoja pitanja. Ne mogu garantirati da će vam se svidjeti radnja. Ali moram priznati da me i dalje oduševljava autorov stil pisanja i ne mogu prijeći preko toga da on toliko dobro opisuje prostor da se ja osjećam kao da sam tamo.

Kao da sve vidim, čujem, osjetim.

Sve boje, mirisi, pogledi.

Ma sve, baš sve!

Čitam, pišem, fotkam, smišljam, intervjuiram... Pridružite mi se u razgovorima o knjigama te dijeljenju doživljaja o našim najdražim naslovima.

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)