2020,  Po godini recenziranja,  Prema izdavaču,  Recenzije,  Samoizdavanje

NE PRIČAMO O NAMA – Valentina Story

„Naša priča ostala je zaključana u ladici u kojoj je trebala zauvijek spavati. Prijateljstvo se pretvorilo u tišinu o kojoj ni zidovi više ne slušaju priče. Malo po malo, život mi se vraćao u normalu, mislila sam da sam uspjela u svojem jedinom naumu – zaboravu.“ Tako barem kaže Ariana Đuzel kao glavni lik ove knjige i to na samom početku no ja vam na kraju kažem da vi nećete htjeti zaboraviti ovu knjigu.


Čitajući knjigu mi pratimo život dvadesetpetogodišnje Ariane koji je naizgled sasvim normalan. Ono, standardno – posao, prijatelji, skrivena zatreskanost, obitelj i tako u krug. Ona je vedra, sarkastična, vesela i zabavna, ali ne priča puno o bitnom dijelu svoje prošlosti – o Antonu Rosu. Inače bi to bilo okej, onako, koga briga za njenog bivšeg najboljeg prijatelja, ali on je trenutno jedna od najvećih nogometnih zvijezda u svijetu pa kad su novinari odlučili prokopati po njegovoj prošlosti, naišli su na zanimljivo ime.


Čije? Arianino! 🙂 Upravo je ona bila osoba kojoj se on uvijek vraćao kad je nešto zeznuo. Osoba s kojom je sve dijelio. Koju je obožavao. I sada, kada se on napokon vraća u Hrvatsku, ona je prva stanica na kojoj on silazi i kojoj se raduje. S njene strane baš i nije tako jer, realno, kako mu ne bi zamjerala što joj se toliko godina nije javljao i što je zaboravio na nju?


Ali znate kako to ide (barem kod većine, da ih baš ne strpam sve u isti koš jer se iskreno nadam da postoje iznimke) kod muškaraca: oni će reći dvije ili tri lijepe riječi i misliti da su s time riješili sve jer žene padaju na lijepe riječi. No žene padaju i na lijepa djela (hint ako me itko muškog roda čita) pa je i Ariana čekala upravo to nešto. Surprise, surprise – dobila je i više nego što je trebala. Saznala je stvari kojima se nije nadala i koje možda nije htjela nositi na duši – koje, zapravo, nije htjela da su istina. Tražila je opravdanje za Antona i njegovo izbivanje iz njezina života. Pokušala mu je dati posljednju šansu da vrate ono što su nekada imali, a on je bio spreman maksimalno se potruditi.


A mislim, da ti dečko kaže ovako nešto, što možeš napraviti osim oprostiti mu? Nisam li u pravu? Haha 😀

Znači, knjiga je baš dobra. Iskreno sam se iznenadila poboljšanjem Valentininog pisanja od prve knjige koju je napisala. Ova mi je zbog toga puno bolje legla i mogla sam se povezati s likovima što kod njenog prvijenca Samo jedno ljeto nikako nisam uspjela. Moram pohvaliti i preeeeedivnu naslovnicu. Toliko mi se sviđa ta siva boja i sva tajnovitost koju prikazuje! I još nešto, što mi je svakako bitno kod samoizdavanja, font je odličan. Nije premali. Mrzim se boriti s malim fontom i naprezati oči čak i preko naočala, zamorno je to.


Radnja knjige Ne pričamo o nama nastala je kada je autorica odlučila napisati fanfiction o našem nogometašu uoči svjetskog prvenstva. Dakle ideja je bila u nastajanju dvije godine i sada ju mi napokon možemo držati u rukama. Mislim da se kroz knjigu vidi kako radnja doista vuče na fanfiction, ali opet onda ta neka zrelost koju je Valentina stekla pisanjem i koja se uočava kroz neke dijelove tako lijepo sjeda na dušu. Mislim da je ova knjiga puuuno bolja od njezine prve što se tiče radnje, a i na stilskoj razini. Naravno, to je moje mišljenje, a voljela bih čuti i vaše ako ste čitali oba romana. Koji vam je bolji?


Šaljem slatku preporuku. Valentina, samo rokaj dalje! ❤️

Čitam, pišem, fotkam, smišljam, intervjuiram... Pridružite mi se u razgovorima o knjigama te dijeljenju doživljaja o našim najdražim naslovima.

Ostavi odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)