2018, Po godini recenziranja, Prema izdavaču, Recenzije, Stilus

SANJARI I BORCI – Ingrid Divković

Da mi je netko rekao prije nekih godinu dana da će me knjiga poput ove tako oduševiti, rekla bih da se šali. Mislim, knjiga nema radnju. Nema konkretno likova. Nema omiljenog para za čiji ću sretan kraj navijati do završetka knjige, nema ljubavnih trokuta, ničeg nadnaravnog, nekakvog ubojstva… Pomislila sam da mi neće držati zanimanje niti do polovice, ali kupila sam ju jer me „Živi mi se“ ostavila bez daha pa rekoh moram probati.

Pišući ovu recenziju, uhvatila sam samu sebe kako ponovo čitam neke tekstove i samo nastavljam. Po drugi put. A knjiga je izašla prije nekih tjedan dana ako se ne varam.

Sanjari i borci četvrta je uspješno objavljena knjiga Ingrid Divković. Dok držite knjigu u rukama zapravo držite zbirku autorskih blogova koje je autorica pisala posljednjih pet godina obraćajući se upravo svojim čitateljima, ali i sebi. I to se baš osjeti.

Družeći se s autoričinim divnim mislima, također sam prelazila preko nekih, meni poznatih, tekstova koje sam vidjela na njezinoj web ili Facebook stranici i osjećaj je bio baš kul.

Već vidim prijateljice kako će me sutra bombardirati s izjavama „Tea, jesi baš morala napisati kul? Zvuči djetinjasto“. Jesam, morala sam. Jer je baš kuuuuul i to na kub. Ne znam jeste li jedni od onih koji su tek otkrili Ingrid i ovo vam je možda njezina prva knjiga, no ja sam tu bila čitala njezine objave čak i prije ove knjige i to me baš čini sretnom 😀 i osjećaj je kul (samo da ponovim još jednom da upamte one koje trebaju da se izražavam kako mi odgovara) 😉

Ingrid je dala cijelu sebe u ovo. Ne znam kako bih objasnila, mislim da ne možete to potpuno osjetiti i shvatiti dok i sami ne pročitate. Ima sedam različitih tematskih cjelina u koje je knjiga podijeljena, a opet se svaki tekst lagano čita sam za sebe.

 

 

Odmah ću reći da sam se jako veselila tekstu „Meni se lome predrasude. Ne ljudi“. Jasno je i zašto – inspirirao me već sam naslov teksta i točno se sjećam kada sam si tu rečenicu isprintala jer sam čula Ingrid kako ju je na nekom intervjuu ili promociji izgovorila. Okačila sam ju na onu plutenu ploču koja mi stoji iznad radnog stola zajedno s njezinom misli „Živim da inspiriram, ne impresioniram.“ Dva načela prema kojima se definitivno vodim 😀

I čovječe… toliko je dobro napisano. Nešto što jako cijenim kod Ingrid je što piše tako da se svi mogu poistovjetiti. Isto tako cijenim što ona ne bježi od sebe.

Mislim da mnogi autori kada ih pitate u vezi njihovog romana i likova ne odgovaraju iskreno. Nekada znaju biti pitanja na intervjuima „Ima li XY lik Vaše osobine?“ ili „Jeste li se i Vi jednom našli u takvoj situaciji kakva je opisana u knjizi?“ pa autori često spremno odgovaraju da nisu. Da je sve izmišljeno. Možda je. A možda i nije. U svakom slučaju, njihovo je pravo odgovoriti kako žele, mi ionako nikada nećemo doznati istinu ako nam ju oni ne odluče otkriti 😉

No Ingrid vam je totalno druga priča.  Ona piše sa srcem i nije ju strah reći da prava ona stoji iza toga. I to nam nedostaje u svijetu. Ljudi koji čvrsto stoje iza svojih mišljenja i imaju stav. Potpisuju sve izrečeno ili napisano.

 

 

 

Tijekom čitanja, nekoliko puta sam se zamislila i zastala pitajući se kako je moguće da netko tako iskreno piše. Sve ono o čemu razmišljate i što vam se događa na dnevnoj bazi, autorica je strpala u tekst koji ima smisla više nego jutarnja kava – usudila bih se reći da Ingrid toliko dobro barata riječima.

Ako u knjizi ne pronađete barem jedan tekst s kojim suosjećate ili ste ga prošli, a Ingrid ga je oblikovala riječima i stavila na papir, onda stvarno ne znam kako preživljavate haha 😀

 

 

Nakon gotovo svakog teksta, osim što autorica sama sebi ulijeva nadu u bolje sutra, ulijeva ju i svojim čitateljima koje nikada ne prestaje spominjati. Skromna, a opet tako velika žena stajala je ispred mene 19. listopada na promociji svoje knjige i uljepšala mi cijeli tjedan obznanivši kako me čita i voli ono što objavljujem. Postoji li u ovome trenutku netko sretniji od mene? Apsolutno ne. Jesam li propala u zemlju od srama onako izložena ispred nje ni sa čim drugim kod sebe osim čistog divljenja i poštovanja prema osobi ispred mene? Definitivno.

 

(Mislim da slika to i pokazuje. Njezin izraz lica je onako “Pa ja tebe čitaaaam!”, a moje koje, srećom, ne vidite je onako ful crveno i malo mi nedostaje da ne krenem plakat. Nakon toga sam se okrenula prijateljici, koja mi je bila moralna podrška – hvala Gracia – i koja je opalila fotku, i bila onako “Ja moram vrištat, idemo van”… i onda smo izašle… i čula me vjerojatno cijela Bogovićeva…)

 

Knjiga mi se baš svidjela u smislu da ju možete čitati, na primjer, svako jutro prije škole ili posla. Jednostavno na početku dana. Puna je pozitive i životnih iskustava na kojima se stvarno može učiti. I bodri te da se pokreneš. Ja sam, primjerice, ujutro putovala u grad i uopće mi nije bilo teško ići koliko god je bilo hladno jer sam znala da ću u tramvaju čitati i bolje započeti dan. Možemo reći kao neke mudre misli koje te guraju naprijed.

Ili kao da imate malenu Ingrid pored sebe koja priča i ne gasi se. I zahvalna sam što jedna hrvatska autorica, kojoj se teško probiti na našoj sceni s opisom svog posla, nije izgubila sebe u moru drugih koji su jednaki. Da je ostala dostojna sebi. I da je drugačija, ne bi valjala. Da je Ingrid u knjizi rekla nešto drugačije, da me nije šokirala, nasmijala i rasplakala i da me nije inspirirala  – to ne bi bila Ingrid Divković.

Tagged , , ,

About Tea

"I am an author; a person who plays with words so they can play in the minds of others."
View all posts by Tea →

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *