2017, Algoritam, Po godini recenziranja, Prema izdavaču, Recenzije

DEKLARACIJA – Gemma Malley

Ajme, kako uopće započeti? Pišući ovo, znajte da sam još uvijek pod ogromnim dojmom od čitanja. Dok se malo ispušem, evo kako sam došla do knjige: bilo je to prije… nekoliko mjeseci? U razgovoru s prijateljicom, koji se temelji isključivo na pismima, ona mi je obrazložila zašto je baš “Deklaracija” njezina najdraža knjiga. Sada, nakon pročitanog, na meni je da vas uvjerim kako se mora pronaći na vašoj reading listi kada uhvatite vremena!

Dogodila se, naime, i moja prva suradnja s izdavačkom kućom. Naravno, ne radi se o bilo kome. Ovim putem ekipi iz Algoritma želim zahvaliti na knjizi koja se u kratkom roku, nakon našeg dogovora, našla u mojim rukama. Suradnja mi je otvorila potpuno novi pogled na ovaj moj hobi pisanja recenzija, a donijela mi je isto toliko i radosti jer knjige predstavljaju veliku važnost u mome životu kojega ne mogu zamisliti bez njih.

Deklaracija. Zvuči kao nekakva politička tema, što u principu i jest, nastala zbog nekog globalnog problema. Nalazimo se u 2140. godini kada je svijet postao prenapučeno mjesto jer su ljudi došli do otkrića o kojem danas svi sanjaju – “lijek” za dugovječnost. Gemma Malley, autorica ovog romana, zamislila je svijet koji se sastoji od Viškova (uglavnom djece i mladih ljudi) i Legalnih (većinom ljudi srednjih godina). Budući da je to bilo otkriće do kojega je željelo doći cijelo čovječanstvo, ljudi nisu imali potrebe  za izumima i napretkom jer su imali sve što im je potrebno. I zašto bi onda na svijetu trebali mlade koji se razvijaju i izmišljaju nove stvari ako su već došli do vrhunca?

Novi životi značili su samo još veći trošak prirodnih bogatstava koja su ionako na izmaku. Trošak zraka, vode, hrane… trošak prostora. Nama to sada zvuči suludo, zar ne? Slažem se, to je apsolutna glupost ako se mene pita jer smo ljudi i potpuno je normalno razvijati se, u prirodi je da težimo za nečim višim i da stalno imamo nove ciljeve, nije li? No, ta deklaracija potpisivana je u svim državama svijeta, njome se oduzima pravo na djecu. Postojale su dvije opcije. Ako se osoba odrekla uzimanja lijeka, mogla je imati djecu, ali to je značilo da će umrijeti kada ostare. Ako se bračni par, pak, odlučio na potpisivanje deklaracije jer želi uzimati lijek da može vječno živjeti, to je značilo da može imati samo jedno dijete koje će biti legalno. U slučaju nepridržavanja potpisanoga, roditelji su išli u zatvor, a ilegalna djeca su bila ubijena ili odvedena u, nazovimo to, sirotišta.

 

 

No da, da se odmah razumijemo, ta sirotišta nisu ni malo nalik onima kakve vi trenutno zamišljate u glavi dok čitate ovu recenziju. To su užasna mjesta na kojima se toj jadnoj djeci doslovno ispire mozak. Upravitelji i nastavnici koji su legalni zatupljuju ih govoreći kako su oni teret majci prirodi te kako ne zaslužuju živjeti jer samo troše sredstva koja su namijenjena za legalne. Oduzeli su im i pravo na školovanje, politika je da se viškovi ne trebaju obrazovati i znati više nego što je nužno da bi mogli služiti legalnima.

Pravo na obrazovanje? To nemaš pravo oduzeti nikome na svijetu. Ovu sam knjigu čitala s mnogo gorčine i bijesa u sebi. Krv mi je jednostavno ključala. Jednostavno me razljute takve stvari jer znam da ih već i danas ima. Radnja se odvija u Velikoj Britaniji pa se upoznajemo s njihovim državnim sistemom gdje zapravo te tvrtke koje proizvode lijekove vode glavnu riječ i određuju pravila koja stoje u samoj Deklaraciji. Kada smo već kod oduzimanja prava, Viškovi nemaju prezime i ne znaju tko su im roditelji, ali im se od početka u srce usađuje mržnja prema njima jer su ih majke rodile premda su bile svjesne posljedica. Viškovi misle da su oni pogreška. Zabranjeno im je misliti, govoriti, gledati druge u oči… sve neke osnovne stvari koje nas karakteriziraju kao ljude. Žalosno je pomisliti da je toj jadnoj djeci bolja opcija možda bila smrt nego odlazak u ustanove poput Majura.

 

 

Nešto što mi je jako upalo u oko jer se i danas u nekim dijelovima svijeta prakticira je činjenica da su djevojke, koje su dobile menstruaciju, bile kažnjavane. Osim što je cijela knjiga, pogotovo prva polovica gdje se upoznajemo s pravilima Deklaracija i posebnim zakonima koja vrijede za Viškove, brutalno opisana zbog nasilja Legalnih nad Viškovima (a i njima međusobno), ovo mi je bilo dno dna. Budući da su tamo sve bila mlađa djeca, najviše tinejdžeri, sve su djevojke u jednom trenutku morale dobiti menstruaciju jer je to normalno i prirodno. Kada bi ih zadesili oni dani u mjesecu, morale su nositi posebne detalje kako bi cijeli taj dom znao da one imaju mjesečnicu te da su prljave. Kako ne bi zaprljale plahtu i ostale zakinute u mnogim stvarima kao što je već ionako siromašan objed, odlučile su da će radije spavati na hladnome podu jer je njega lakše očistiti.

I danas znam naići na članke gdje pišu o tome kako u nekim nerazvijenim selima žene isključuju iz svega dok imaju menstruaciju, kao da se radi o nekoj zaraznoj bolesti, a ne prirodnoj pojavi. Žene u to vrijeme moraju boraviti u posebnim kamenim kućama s nekim siromašnim ležajem i tako živjeti tjedan dana jer se inače to smatra nesrećom, tako tvrde ti zatupljeni muškarci. Excuse you, žene su prljave zbog najnormalnijeg procesa? Kako bi tebe mama rodila da nije nikada dobila menstruaciju? Kako bi ljudski rod uopće postojao? Jako sam protiv takvog ponašanja prema ženama jer mi na to ne utječemo, redovita menstruacija zapravo i je znak da je s nama sve u redu. Baš me zanima kako bi muškarcima bilo da se zbog nekog njihovog, naglašavam, PRIRODNOG procesa njih isključuje iz društva i kritizira. To je jedan od najjadnijih i najglupljih načina da se nekoga izopći iz društva – stvar na koju ne možeš utjecati. Naravno, tim ženama je to potpuno normalno jer su tako učene živjeti od malena. I ženskim Viškovima je to normalno, njima se cijeli život priča kako to znači da su spolno zrele te kako bi ih to dovelo u veće nevolje, a da ionako nemaju prava živjeti na svijetu.

 

 

Višak Anna. To je ime glavne junakinje čiji život prati ova knjiga. Anna Covey zvuči bolje, nije li tako? Eh, ali Viškovima je zabranjeno imati “drugo ime”. Oni ne znaju odakle su došli jer mnogi zapravo dođu kao djeca, tako je i Anna došla sa svega tri godine na Majur. To je ustanova kojoj je cilj Viškovima dati do znanja i utuviti u glavu kako su oni ništa drugo nego otpad te kako moraju što manje jesti i spavati, a uz to biti jako korisni. Kako je Anna tamo od malena, ona ne zna kako izgleda svijet izvan Majura. Smatra, kao i većina Viškova tamo, da ne zaslužuje uopće vidjeti svijet. Shvatila je da je najbolje pratiti pravila dok ne dostigne titulu Vrijedne Imovine s kojom može služiti Legalnima. Anna se pokušavala ponašati onako kako se to od jednog Viška očekuje, ali kršila je pravila već samim time što je pisala dnevnik kako bi svoje misli i osjećaje stavila na jedno mjesto.

I sve joj je išlo odlično dok u ustanovu nije došao dječak Peter i poremetio joj sve planove tvrdeći kako zna njezine roditelje i da ima plan kako pobjeći. On joj je otvorio samo hrpu novih pitanja u glavi jer joj je toliko pričao o svijetu izvan Majura. Izdvaja se od ostalih jer je njegovo ponašanje drugačije. Isprva je živcirao Annu, mislila je da je to loše. No, što je više vrijeme prolazilo i što je više razmišljala o svemu tome, shvatila je da Peter, koji je većinu vremena provodio u samici, možda ipak u pravu te kako bi se sav trud koji je ulagala da postane Vrijedna Imovina isplatio baciti u vjetar samo da jednom protrči po livadi o kojoj joj Peter tako idilično priča.

 

 

Uglavnom sam se cijelo vrijeme molila da Anna, pametan lik kakav je, spozna da je ona osoba i da ima sva prava biti na svijetu jer je rođena s razlogom, kao i svatko od nas. Peter joj je na to pokušao ukazati, ali na njoj je bilo da ostalo sama shvati. Malo me zasmetalo što se u drugom dijelu knjige nekako previše opisuje njena ovisnost o Peteru kojeg zna dosta kratko jer je i ona sama vrlo hrabra i jaka osoba, ali i najjače osobe nekada se slome jer očajno trebaju podršku. Anna nikada nije imala potporu, jedino što je znala jest da ona nije vrijedna živjeti. Opisan je svijet pun nepravdi koje su, kao takve, normalno prihvaćene, a ljudi su previše konzervativni. Bitno je shvatiti da ovo ne mora biti nužno samo roman za mlade, može ga svatko pročitati. Govori o borbi za stav, a šalje i bitne poruke o moralnim vrijednostima jer je grozno zvati nekoga „viškom“ samo zato što se rodio. Jednostavno nije fer.

Hoće li Anna i Peter nakon svega uspjeti pobjeći i pronaći njezine roditelje? Postoji li rupa u tako pomno smišljenom zakonu poput Deklaracije? Ajde brzo čitati kako biste saznali, šaljem vam veeeeliku preporuku! 😀

Knjizi autorice Gemme Malley, Deklaracija (eng. The Declaration) dajem ocjenu 4.5/5. Ne morate se bojati previše romantike jer je ima onako, minimalistički, premda je roman žanra young adult. Nedostajala mi je još ona neka crta u cijeloj knjizi koja bi mi ju zaokružila da bude čista petica 🙂 ALGORITAM mi je poslao jednu predivnu knjigu jer sam ja zaista, na kraju, ostala oduševljena. Iznimno je poučna, natjerala me da se osvrnem oko sebe i zamislim koliko mi zapravo znači sloboda.

 

About Tea

"I am an author; a person who plays with words so they can play in the minds of others."
View all posts by Tea →

12 thoughts on “DEKLARACIJA – Gemma Malley

  1. Aaaaaa Teejaaaa, ovu knjigu sam procitalaa valjda 5 puta dosaad, OD LI CNA JE! Ne mogu vjerovat da si je recenzirala. Nisam mislila da je itko cuo za nju osim mene, doslovno sam je gurala svima da je procitaju. Tako mi je drago sto ce je putem recenzije, puno vise ljudi primit u ruke. A sad kad si me sjetila na nju, mislim da je vrijeme da je se jos jednom prisjetim.👅

    1. Puno ju je ljudi čitalo i baš ti ljudi misle da nitko nikada nije čuo za nju, a u principu sada shvaćam da je dosta ljudi već po nekoliko puta pročitalo knjigu! Baš mi je drago što te se dojmila knjiga, a i moja recenzija! Hvala na čitanju i komentiranju A <3

  2. Ajme Tea… U ovo si unjela toliko emocija da ja sad to moram pročitati u najbržem mogućem roku. Očarana sam. Uglavnom napisala si nam još jednu odličnu recenziju tako da su za tebe ovdje samo riječi pohvale❤👌😊

  3. Jedna prijateljica ju je prije pročitala i preporučila mi je. Došla je na moju to-read listu, ali sad je promaknuća u što-prije-pročitati listu. Odlična recenzija draga Tea. 🙂

    xoxo, Staša

    1. Toooo, vidim da se stvarno uvelike priča o njoj 😀 Pametno ti preporučuje tvoja prijateljica, pozdrav ide i njoj i tebi, draga Staša. Hvala na čitanju! <3

  4. Kao sto sam rekla knjiga mi je odlicna, a tvoja recenzija jos bolja. Moram priznat da sam vec i bila zaboravila tu knjigu dok me nisi podsjetila😊 Morat cu ju malo potrazit i procitat ponovno 😊 Jos jednom bravo, samo tako nastavi dalje😊

  5. Nisam ju pročitala, ali zvuči zanimljivo. Nismo daleko od takvih stvari iz knjige ako se prisjetimo kineske politike jednog djeteta gdje su žene bile prisiljene na pobačaj pogotovo ako se radilo o ženskom djetetu.
    Svakako ide na popis za čitanje.

    1. Slažem se, zato i kažem da je knjiga zaista zanimljiva, poučna i podiže svijest o tom problemu. U svakom slučaju, hvala na čitanju!:)

  6. Kao što i sama znaš, ja sam i sama prije pola sata završila s čitanjem i ne znam kojom rječju bih opisala svu tu mješavinu emocija koja je u meni bujala dok sam čitala kraj knjige. Istina je da sam se s njom mučila nekih 3 tj jer mi je 1. polovica nikako nije odgovarala jer mi je bila nekako, ne dosadna, nego kao da je autorica jednostavno previše razvlačila radnju. Ali kad su se stvari počele rasplitati, onda sam zadnjih 50ak stranica pročitala u 2 dana. Dijelim isto mišljenje, ne postoji riječ kojom bi se opisao taj užas oduzimanja prava na život, prava na ljudskost. Zapitala sam se da li će možda za 100,200,1000 godina situacija u stvarnom svijetu nalikovati situaciji u ovoj knjizi… Iskreno se nadam da neće jer to bi bacilo svijet u rupu bez izlaza.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *