2017, HENA COM, Po godini recenziranja, Prema izdavaču, Recenzije

MOGLA SAM TO BITI JA – Marina Vujčić

Znam da ima hrpa vas koja će automatski izaći iz posta samo zbog toga što se ne radi o nekoj knjizi stranog autora nego o domaćoj autorici, ali bih vas svejedno zamolila da ostanete do kraja barem zbog mene jer sam se potrudila napisati recenziju (najviše zbog svojih kolegica; Žogice, nadam se da čitate!), a i možda vam se ipak svidi. Povadila sam dosta citata koji su se meni dojmili tako da vas totalne nevjernike u domaću književnost u par rečenica razuvjerim. Stvarno se s puno stvari možete poistovjetiti. Nisu svi domaći autori loši, obećajem.

Cijeli roman je zapravo ispričan iz perspektiva psihijatrice Laure Herman i neimenovane pacijentice. Laurinu perspektivu čitamo u trećem licu dok se kod neimenovane pacijentice proteže prvo lice te ih tako razlikujemo. Iskreno, u početku je bilo dosta zbunjujuće, ali s vremenom se ufurate i pohvatate kako se mijenjaju ta poglavlja i lica. Osim njih dvije koje su kao okosnica čitave radnje, kroz djelo imamo priliku pročitati i što se događa s Laurinim drugim pacijenticama Hildom, Klaudijom i Pavelom tako da u svakom slučaju ne nedostaje dinamike, radnja kao da čitavo vrijeme kulminira, pogotovo pri kraju.

Dakle, psihijatrica Laura Herman. Ona je krajnje nezadovoljna svojim životom, a krivi samu sebe što ga ne može promijeniti na bolje. Još se nije niti pomirila sa smrću majke, a u lošim je odnosima i s ocem. Nije se oporavila niti od pobačaja koji je uzrokovao njezinu neplodnost. Udala se za muškarca kojega uopće ne voli na taj način, više iz neke zahvalnosti prema njemu i premda ju on drži kao „kap vode na dlanu“, ona ne cijeni divnu obitelj koju ima. Naime, s njime je posvojila i dijete koje obožava, ali upravo zato što je previše fokusirana na stvari koje nije uspjela postići, ne može Gabrijelu posvetiti dovoljno pažnje i svojeg vremena. Depresivna je. Čitajući, mislim da ju joj svatko može dijagnosticirati. Svaki dan joj teče isto; ujutro se sve teže dizati jer nema volje ni za čime, na seansama svoje pacijente uopće ne sluša, a kada se vrati doma poželi samo zaspati da se više nikada ne probudi i ne živi život koji trenutno živi.

 

 

To je nešto što je mene tjeralo u bunilo; ona je psihijatrica, ali ne sluša svoje pacijente. To jest, lažem, sluša ih ona, ali onda krene razmišljati kako je njoj deset puta gore. Kakav je to psihijatar koji ne sluša svoje pacijente? Naprotiv, ne krivim ja nju što je bolesna. Depresija je bolest i u tome nema ništa loše, ali smatram da psihijatar, kao i bilo koje osobe koje rade s ljudima, trebaju prvo riješiti svoje probleme te posložiti svoje kockice u glavi kako bi mogli pomagati drugima. Tako i ona. Seansa počne, ona sluša prvih par minuta pacijenta, a zatim mislima odluta na neku desetu temu i trgne se iz toga otprilike kada seansa već skoro završi. To jednostavno nije fer prema ljudima koji su od nje došli tražiti savjet jer im ga ona nije u mogućnosti dati dok je i sama u svojim problemima. Eto, to bih izdvojila kao stvar koja mi nikako ne sjeda kod nje kao lika. Ona bi trebala biti odgovorna i osjetiti da njezin posao u tom trenutku za nju nije bio odgovarajuć. U opasnost je dovodila i sebe i pacijente.

 

 

Sve dok jednog dana nepoznati muškarac nije ušetao u njenu ordinaciju. Pavel. Unio je malo boja u njezin život koji je ona svaki dan vodila monotono i bez emocija. Svidjelo joj se što je on potpuni stranac i nema nikakvih problema u životu te je došao samo razgovarati jer mu se dalo. Očarao ju je. Iduću seansu su samo šutjeli, ali bilo je zanimljivo i šutjeti s njime. Jedva je čekala kada će ponovo dogovoriti termin i kada će ga ugledati na svojim vratima. Pozvao ju je na odmor za koji si je obnovila čak i garderobu. Stvarno je zašarenio njezin svemir, a to nije bilo lako s obzirom na sva teška razdoblja koja, u konačnici, još uvijek nije preboljela. Problem je bio priznati da joj je pomogao da se suoči s problemima i da ga stvarno simpatizira, no sve joj je došlo u glavu kada se posljednji put pojavio na njezinim vratima izjavivši kako putuje u Indiju na godinu dana. Tada se sve opet srušilo i za nju je život ponovo predstavljao jedno veliko ništa.

 

 

Što se tiče ostalih Laurinih pacijentica, mislim da i tu možemo iščitati s kojim se unutarnjim nemirima borila autorica u svome životu. Gospođa Vujčić kao da je svakom liku dala jednu svoju osobinu, jedan očaj ili tugu koju nije mogla preboljeti. Hilda je spisateljica koja je ostala bez inspiracije nakon što ju je ostavio dugogodišnji dečko. Laura ne može doći do zaključka zašto je kod Hilde došlo do spisalačke blokade jer joj ona ne želi reći uzrok, nikada nije iskrena. Dalje imamo Klaudiju, udovicu koju su roditelji poslali k Lauri da se „izliječi“, koja osjeća ogromnu težinu na srcu što još uvijek živi i radi stvari koje su nekoć ona i njezin voljeni suprug radili dok je on bio živ.

 

 

Neimenovana pacijentica ili ti ga Marina Vujčić. I sama je pretrpjela ogromne gubitke. Kroz tu perspektivu gledamo njezino odrastanje, početak studiranja, kako je upoznala muškarca kojeg je u potpunosti zavoljela te kako ostaje bez njega. Otac joj je također bio jedan bitan faktor u životu jer je najviše sudjelovao u izgradnji njezinog karaktera. Konstantan strah od razočarenja roditelja obilježio ju je od malena. Bila mu je privržena.

 

 

Knjiga je teška. Psihološki su likovi jako dobro izgrađeni, Marina Vujčić mislila je na svaki detalj pri pisanju tako kompleksne radnje, ne sumnjajte u to! Ima zaista dobrih opisa, sviđa mi se što su opisi onako glatki, jednostavno odmah dođu do srca i, ako se uživite, ono upija svaku riječ. Iz pročitanog se može stvarno puno naučiti. Iskreno, početak je malo previše depresivan i dosadan. Zapravo mislim da je mene najviše kočilo konkretno to što je knjiga od domaće autorice. Previše predrasuda, slažem se, ali otprilike tamo negdje od 100 i neke stranice počne biti zaista zanimljivo, a zadnjih pedesetak stranica ste već u fazi grizenja noktiju od tolike frustracije i tuge zbog nekih događaja.

 

 

I zamislim se onako „Tea, čovječe, ovo se nekome zaista dogodilo, nisu sve izmišljeni događaji“. Je, istina je, u knjizi možete naći ožiljke koji su ostali na psihi Marine Vujčić, ali toga ima po svuda pa tako „Mogla sam to biti ja“ nije iznimka. U svakom djelu vi možete naći dio autora. Ako se pisac ne pretvara, on će metaforički staviti sebe u priču jer je ta priča dio njega, makar bila proizvod piščeve mašte. Stavit će svoju neku osobinu, fetiš, hobi ili možda nešto deseto. A možda će i staviti cijelu životnu priču kako bi se napokon u potpunosti riješio kamena koji mu vuče dušu prema dnu!

 

 

Iz toga razloga ja knjizi „Mogla sam to biti ja“ dajem čistu 5/5. Autorica Marina Vujčić me još više zainteresirala da se u budućnosti posvetim možda i nekim njezinim drugim djelima ako ću poželjeti neko ozbiljnije štivo. HENA COM osim ovog romana domaće beletristike ima još dosta dobrih, a ja vam u svakom slučaju preporučujem ovu knjigu da ju prođete uzduž i poprijeko kada nađete vremena dobro analizirajući svaku rečenicu jer je definitivno vrijedno toga.

Neimenovana pacijentica sama se morala boriti protiv svega jer, što možemo zaključiti iz iskustva u životu, pojedincu se ne može pomoći ako on ne prizna da treba pomoć. Nije loše otići porazgovarati s nekim i riješiti se te okorjele boli koja vam izjeda srce. To nije loša stvar! Nije negativno reći da niste dobro, da vas nešto muči. Toliko je ljudi na ovom velikom svijetu i baš tamo negdje mora se naći osoba koja će vas saslušati. Evo, primjerice, ja bih prva nekoga saslušala. Nisam stručna osoba za to, ali držite mi fige da nakon srednje završim psihologiju pa ću biti i službeno. Niste sami, imate podršku. Uvijek će se naći neka podrška, neka vas to nikako ne brine, no borba je isključivo vaša. Morate biti svoj glas! Ako se vi nećete zauzeti za sebe, tko će?

 

 

 

About Tea

"I am an author; a person who plays with words so they can play in the minds of others."
View all posts by Tea →

14 thoughts on “MOGLA SAM TO BITI JA – Marina Vujčić

  1. Teaaa bravoo. Malo kasnim sa čitanjem tvojih recenzija jer trenutno imam jako posla oko škole i selidbe i tako to, ali nadoknadila sam sve haha. Sviđa mi se da si dala priliku i domaćoj autorici. Definitivno se slažem da bi trebale prestati te predrasude o domaćim piscima. Sama sam prošla kroz fazu u kojoj sam bila skeptična dok me prijateljica nije nagovorila da pročitam Zagorku. Nakon Gričke, ona je postala jedna od mojih najdražih autorica. Mislim da bi svatko trebao pružiti šansu našima. Ne kaže se uzalud ne sudi knjigu po koricama, pa tako nemojmo ni mi suditi priče po imenu autora. Tko zna što se iza tog imena i tih korica krije 🙂

  2. Oduševila si me i maknula tu neku predrasudu da domaće knjige nisu dobre. Kad nađem vremena mislim da ću ju sigurno uzeti u ruke i pročitati❤
    Hvala na još jednoj predivnoj recenziji

  3. Jako lijepa recenzija! Bilo je zanimljivo čitati i knjiga zvuči jako dobro, ako mi se uklopi cijena dobro u budžet kupit ću je na Interliberu ili do kraja godine sigurno. Drago mi je da je riječ o domaćoj autorici, baš sam i sama naručila prije par dana knjigu od jedne domaće autorice jer želim domaćim piscima početi davati više pažnje koju sam dosad više poklanjala knjigama koje su prevođene. Jedva čekam novu recenziju, samo ovako nastavi! 😀
    -Sara

    1. Jako mi je drago što ti se svidjelo pročitano jer se mene isto tako jako dojmila i knjiga “Mogla sam to biti ja”. Znam koliko je teško od toliko knjiga, pogotovo na Interliberu, odvojiti novac za neku tamo “žnj” iz Hrvatske, ali investiraj. Isplatit će se. Pozdrav! 😀

  4. Ovo će opet biti dugački komentar jer ima toliko rečenica i citata koje bih mogla prokomentirati da se bojim da ću nešto zaboraviti jer nisam pisala bilješke kao kod prošle recenzije… Tužno je to što domaći autori u 99% slučajeva ne uspjevaju vinuti se toliko daleko u zvijezde kao američki autori. Mislim da, osim jezika kojim pišu, ne postoje neke druge bitne razlike između domaćih i stranih autora. Nadam se da će u budućnosti i domaći autori imati priliku steći slavu koju imaju brojni američki i engleski pisci. Ja osobno ne čitam knjige ove vrste, više sam za neke teen romanse, ali čini se kao knjiga kojoj treba dati priliku. Na neki način bih se mogla poistovjetiti s glavnim likom, tj. spisateljicom Marinom jer sam i sama trenutno poprilično nezadovoljna svojim životom (ali ne i depresivna). Osobno poznajem par osoba koje boluju od raznih oblika poremećaja psihe (depresija, shizofrenija…) i mislim da je psihička bolest gora nego fizička. Najgore je to što, kao što si i sama spomenula, takvi ljudi sami sebi ne priznaju da su bolesni i da im treba stručna pomoć. Oni često zapnu u “rupi bez izlaza” i potrebno je puno muke i podrške da ih se izbavi iz te “rupe” u koju im je psiha upala. Također mi nije jasno zašto je Laura psihijatrica ako ni sama nije čista u glavi. Zanimanja koja proučavaju ljudsku psihu su užasno složena i teška te njih mogu obavljati samo ljudi koji su čelično jaki u glavi i koji su spremni tuđe probleme staviti ispred svojih. Činjenica je da je sve što napišemo na neki čudan način odraz nas samih, naše podsvijesti i to što svaki čovjek u svakom trenutku ima mogućnost pretočiti svoje misli, osjećaje, dojmove itd., u stihove, romane i sl. za mene je jako posebna. To će razumjeti samo strastveni zaljubljenici u čitanje i pisanje. Etoo 🙂 🙂 🙂

    1. Sve si rekla! Ni ja nikada nisam bila konkretno “za” ovaj žanr, knjigu sam zapravo uzela u ruke zbog obaveznog eseja iz hrvatskog i sada mi je jako drago zbog toga. Hvala što čitaš ♡

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *