2017, Po godini recenziranja, Prema izdavaču, Profil, Recenzije

OVDJE SVE POČINJE – Jennifer Niven

Ovdje počinje i recenzija novog hita ove genijalne autorice. Jennifer Niven ponovo nas oduševljava svojom originalnom pričom koju je uspjela ukoričiti. Iskreno, moram priznati da sam se jako bojala hoće li moja duša moći podnijeti još jednu tešku temu po kojima je Niven poznata. Nakon toliko slomljenih srca zbog kraja knjige „Sva radosna mjesta“, bilo je upitno kojom će se problematikom autorica baviti u ovoj knjizi. Za sve one koji strepe… nećete. Nećete ostati slomljena srca. Možete samo puno naučiti i dobiti na samopouzdanju. Vi skeptični, kojima se Violet i Finch nisu toliko dojmili (znam da vas ima, načula sam rasprave!), znajte da sa sigurnošću možete uploviti u novu avanturu s Libby i Jackom, oni su kul 😀

Libby Strout, kao najdeblja američka tinejdžerica, prošla je trnovit put kako bi ponovo dospjela u školu. Nakon majčine smrti, ona se naglo udebljala jer je zbog silnog stresa i tuge jela više no što se smatra „normalnim“ te je na vrhuncu težila 296.2 kilograma. Totalno se izolirala od vanjskog svijeta i zatvorila se u kuću odakle je i pohađala školu. Iako je izgubila nevjerojatnih 137 kilograma, ona se i dalje ističe u gomili jer je „ogromna“. Unatoč tome, trebamo imati obzira da je doživjela puno gubitaka u ranoj dobi. Dakle, izgubila je majku, a potom si uništila jedan dobar dio života zbog tolike čežnje za njom. Možemo li ju kriviti? Ne. Svi mi najviše volimo svoje majke i njima najviše dugujemo. Je li se njezin problem mogao drugačije riješiti? Apsolutno…

Ismijavanje u školi koje je uslijedilo istog dana kada je glavna junakinja romana kročila nogom u tu ustanovu ne moram ni spominjati. To se podrazumijeva. Danas se diskriminiraju svi ljudi koji odskaču od „normalnog“, ali zapitamo li se ikad što je zapravo normalno? Pretilost nije normalna, to je naprosto poremećaj, ali društvo danas sudi pojedincima tako površno (barem ja dobivam takav dojam kod svojih vršnjaka) da je to gotovo nerealno. Kako se curu može omalovažavati zbog njene težine, a deset je puta bolja osoba od cijele te ekipe koja ju ismijava (naravno, nije kod svih takav slučaj, ali u ovoj priči jest)? Za izuzetak možemo uzeti dvije Libbyine prijateljice koje ju zaista vide kao pravu nju i žele se družiti.

 

 

Jack Masselin, gdje bih došla da vam ovog dečka nisam spomenula 😀 Vama, za sada, nepoznato ime, ali ako uzmete knjigu u ruke sigurna sam da će biti dobro društvo… ako vas prepozna. Drugi glavni nositelj radnje pati od nemogućnosti prepoznavanja lica inače poznatih ljudi tj. prozopagnozije koja je najčešće posljedica ozljede mozga. Naravno, za to nitko ne zna jer tu bolest vješto skriva i od vlastite obitelji koja je naizgled savršena jer ima dosta novaca, ali to je samo površina. Ako prokopate malo dublje čitajući knjigu, shvatit ćete da se njegov otac zapravo liječi od raka i pritom je varao majku, a Jack jedva da prepoznaje svoju braću. Ma, ne prepoznaje on ni sam sebe kada se pogleda u ogledalu! Sva, kako ih on naziva, obilježja pamti i ponavlja kako bi barem pokušao prepoznati lice vlastitog brata.

 

 

Dok hoda školom, sva lica su mu jednaka. Dovoljno je da mu najbolji prijatelj okrene leđa i njemu će se već činiti kao totalni neznanac. I sada, usred igre koja kruži školom, a izmišljena je iz zabave da bi se ponizilo pretile ljude, zadatak je „zajahati“ debelu djevojku i zadržati se što duže na njoj, kao što se u Španjolskoj radi na borbama bikova. Jack je tako trebao zajahati Libby. On je pobijedio održavši se nekoliko sekundi na njoj, što ju je totalno izbezumilo pa je dobio šaku u glavu. Budući da su oboje krivi, prisiljeni su sudjelovati u grupnoj terapiji. Negodovanje je popratilo prvih par susreta, no onda su shvatili da jedan od drugoga imaju štošta za naučiti. Slutite li nešto više? I mislila sam si 😉

 

 

U više navrata sam razmišljala o njihovim problemima koji su poprilično ozbiljni. Probajte se samo na trenutak staviti u Jackovu poziciju. Ulaziš u razred, svi redom nepoznati. Kao redar, dobiješ zadatak da podijeliš ocijenjene testove, a ti ne možeš lice povezati s imenom. Sva su nova, kao da je tek prvi razred srednje, a ne četvrti, i sve upoznaješ prvi put. Zamisli da si ne možeš prepoznati djevojku među toliko cura ili da ne razlikuješ brata od ostale djece na rođendanu. Zamisli da baš nikome ne možeš prići s totalnom sigurnošću jer je upravo to šteta koju čini prozopagnozija – kada ti mozak pokušava spojiti lice s imenom, ona ga tjera da pomisli kako to sigurno nije istina. Možete li zamisliti život u kojem ne prepoznajete roditelje, braću i sestre, najbolje prijatelje ili čak i sebe na fotografiji ili u ogledalu? Ne? Pa… neki ljudi žive s time.

 

 

Znate ono kada nama ženama krenu oni naši problemi i onda se zatvaramo u kuću? Jedemo (slatko pogotovo). Čitamo. Pijemo čaj. Odmaramo. Gledamo romantične filmove na laptopu ili TV-u. Po Instagramu i We Heart It-u tražimo videe i slike pufastih maca i psića da se rastopimo. Eh, sada kada smo svi dobili u glavi sliku o tome kako provodimo to vrijeme doma, vrijeme je da vam kažem kakvim si glupostima ja znam puniti glavu. Stotinu puta sam se uhvatila kako sama sebi govorim da sam već dovoljno debela, možda čak i previše. To, zapravo, nije istina. Realno, to su gluposti. I svi vi koji imate normalnu kilažu, a govorite si da ste predebeli, mislim da je vrijeme da prestanete. Koliko puta po vani, a i u društvu u kojem se krećem, čujem prigovore cura na svoje tijelo, a zapravo nisu niti „d“ od toga kada se, na primjer, usporede s nekim ljudima koji su zaista pretili. Mnogi danas pogrešno shvaćaju pojam pretilosti i popunjenosti.

Libbyin problem… eh, to je već problem. Nakon što joj je život bio smrtno ugrožen, ona još uvijek teži preko 80 kila više nego što bi trebala. Jedino dobro u cijeloj toj priči je njezina želja za oporavkom. Ona je hrabrija od barem devedeset posto ljudi koje ja znam. S obzirom na to da živimo u dvadeset i prvom stoljeću gdje je izgled puno bitniji od samih osobina ljudi, malotko bi  se usudio činiti tako promišljene stvari poput Libby. Ne poznajem niti jednu puniju osobu koja bi se skinula u kupaći kostim pred cijelom školom. Također, ne poznajem niti jednu puniju osobu koja bi se prijavila u plesnu grupu gdje konkuriraju samo djevojke „normalne“ kilaže.

Ne kažem da su takve osobe zbog toga manje vrijedne, nego bih voljela potaknuti sve vas koji ste nesigurni u svoje tijelo da prestanete to raditi. Libby nije ništa drugačija, ona je prosječna tinejdžerica s problemom s kojim se muči puno srednjoškolaca, ali je odabrala svoj put. Odlučila je stati tome na kraj i vratiti se normalnim stvarima koje je vesele. Ako si malo punija ili imaš koju kilu viška, zašto ne bi plesala negdje ako ti se pleše? Zašto ne bi našla dečka? Jesu li te norme igdje zapisane? NE! Sve je to rezultat današnjeg društva koje nam nabija komplekse, a mi moramo pronaći dovoljno hrabrosti u sebi. Moramo pronaći ono svoje „pravo ja“ i probiti taj stav iznad površine i to ne samo što se tiče problema debljine već i svih ostalih problema s kojima se susrećemo u životu.

 

 

No dobro, dosta mojih „motivacijskih“ govora, bolje bi mi bilo da skratim i napravim kratki rezime knjige. Ponovo imamo sličan kalup kao i kod „Sva radosna mjesta“. Jack i Libby su se našli kao dvije potpuno drugačije krajnosti, ali svejedno daju jedan drugome priliku. Libby Jacku pomaže s bolešću (između ostaloga jer je ona jedina koja zna za nju), ulijeva mu hrabrost i povjerenje te mu ipak oprašta spačku zbog koje su se zapravo i upoznali. Ona mu to, u principu, govori iz vlastita iskustva jer da je ona imala toliko podrške od prijatelja kada je bila u teškoj situaciji, bilo bi joj uvelike lakše. Jack, pak, ne može vjerovati da ga netko pokušava razumjeti. On joj uzvraća isto tim povjerenjem, ali i velikim simpatiziranjem. Je li to dovoljno da se njegova bolest nekim čudom počne liječiti? Čini se nemoguće, ali ljubav ne razlikuje ljudsku debljinu, boju kože ili kose, kao niti općeniti izgled ili bolest… ona ne poznaje granice.

Uopće se nisam dvoumila kada je bilo pitanje hoću li ju kupiti, jednostavno sam bila u onoj euforiji „Tea. To je knjiga za tebe. Znaš da je, nemoj se zavaravati. SHVAĆAŠ LI TI DA JU JEDNOSTAVNO MORAŠ KUPITI, ŽENO BOŽJA?!“ A što da vam kažem… očito sam ju kupila haha! Kako to već obično biva, nisam tada imala novaca uza sebe i tu je iskočila moja prijateljica u pomoć kako bih ja sretna, naravno s knjigom, otišla kući.

S obzirom na prošlu knjigu, moram priznati da mi ova nije bila toliko snažna i emotivna kako sam očekivala s obzirom na tematiku, a i dosta je elemenata bilo nerealno. Ocjena bi bila negdje 4/5. „Ovdje sve počinje“ ili izvorno „Holding up the universe“, druga je knjiga Jennifer Niven u žanru young adult fiction/romance. Hvala PROFILu na još jednoj uspješno prevedenom djelu.

 

 

Autorica se poslužila srednjoškolskim likovima kako bi nam cijelu situaciju bolje dočarala, ali ja vam govorim da to nije štivo samo za osobe u tom razdoblju. Nivenine knjige su za sve naraštaje, što god drugi rekli. Pokazala je interes za pisanjem upravo te teme iz osobnih iskustva jer u obitelji ima dvije osobe koje pate od takvog oštećenja mozga (ako stignete do zahvala, shvatit ćete odakle sam to saznala). Isto tako je imala svoj jedinstven slučaj gdje je imala problema s prekomjernom težinom poput Libby (ne baš najdeblja američka tinejdžerica kakvu je titulu nadjenula Libby, ali dovoljno pretila da bi u školi bila zlostavljana).

 

 

Subjektivno bih nadodala kako mi se sviđa njezin pristup. Smatram da su emocije puno bolje prenesene ako je autor prošao kroz neke životne faze koje su ga obilježile. O tome treba pričati, zašto ne? Jennifer Niven je dobro učinila kada je predstavila svijetu (barem onom dijelu koji je pročitao njezin rad) što je proživjela jer sam sigurna da su se mnogi našli u sličnim situacijama. Nikad niste sami. Čak i kada je sve crno, sigurna sam da postoji barem jedna stvar ili osoba koja će dodati malo bijele boje da zajedno načinite sivu. Držite se za to i ne puštajte. Tada je svijet vaš!

About Tea

"I am an author; a person who plays with words so they can play in the minds of others."
View all posts by Tea →

15 thoughts on “OVDJE SVE POČINJE – Jennifer Niven

  1. Ova knjiga je kod nas u Srbiji preveda „Čitav svet na leđima“, valjda, i planiram da je pročitam. Nadam se da je ima u biblioteci. Da li je knjiga toliko dobra da možeš zavoleti sebe, imati samopouzdanja i pronaći svoje JA? Sviđa mi se ova recenzija i verovatno ću ti svaki put ponavljati kako ti ovo sjajno ide. Ma šta ja pričam? Tebi sve savršeno ide, samo mi nije jasno kako. 😊

  2. Pročitala sam obje recenzije koje si postavila i mislim da ti ide dobro za početnika i vjerujem da ćeš s vremenom postat iskusnija i da će doć vrijeme kad će to bit onako baš WOW!! Nisam pročitala ni prvu, ni drugu knjigu, a prema ovome što si napisala mislim da bi definitivno svatko od nas trebao uzet te knjige u ruke, sjest i samo čitat i naučit nešto. Da ne ćemo samo naučit kako se ponašat prema drugima i cijenit ih bez obzira na njihovu veličinu i izgled, već i sami sebe prihvatit baš takvi kakvi jesmo. I znam da je teško, ali je moguće ako želiš. Sve u svemu, samo tako nastavi i dogodine u ovo vrijeme ćeš bit vrhunska (i sad si nemoj krivo shvatit, samo ćeš bit turboultrasuperekstra bolja nego što si sada) 🙂

    1. Hvala ti na divnim riječima. Jako mi je drago što ti se sviđa moj dosadašnji rad! Srce mi postane veće kada imam na umu da su tamo negdje ljudi koji podržavaju ono što radim, a ja volim ono što radim tako da mojoj sreći nema kraja. Veliko hvala! 😀

  3. Vaau tejo, jos jedan bravo za tebe! Izvrsna recenzija, nadam se da ce ubuduce bit recenziranih i onih opasnih knjiga, za nas malo opasnije curke. You go girl!💕

    1. Pokušat ću spremiti nešto i za opasnije curke kroz neko vrijeme, ali čitanje takvih stvari malo dulje traje jer nije moje područje pa mi je s ovakvim djelima lakše uskočiti dok imam brige oko škole i to. Hvala što čitaš, opasna curko! <3

  4. Stvarno si duboko zaronila u ovu recenziju što se vidi po opisima tvojeg mišljenja, a to je puno bolje od suhoparnog samo opisivanja onoga što je u knjizi. Svidjelo mi se i kako se koristiš velikin vokabularom riječi. Svaka last Tea! Uz tebe sam i dalje😘❤️

  5. Još jedan uspijehh 😍 bravo Teaa! Vidi se da dises s ovom knjigom 🙂 😘
    Drago mi je da se osvrces i na današnje društvo pomoću knjiga te sve lijepo ukomponiras u recenziju 🙂
    Znaš da sam tvoj fan broj 1 😍

  6. Kao prvo primjetila sam na prošloj recenziji da ima još jedna djevojka koja se zove Laura pa ću ja biti Laura L.😂
    Ako se sjećaš, rekla sam da knjiga Sva radosna mjesta definitivno mora na moju “must read” listu i planiram ju što prije nabaviti, a sada si mi predstavila još jednu knjigu Jennifer Niven koja mi se čini možda čak i boljom😍
    Pošto živim u malom gradu zapravo moram čekati da dođem u Zagreb kako bih kupila knjige i nadam se da će to biti što prije jer već dugo želim obogatiti svoje police😄

    1. Kao prvo, puno hvala što mi se i ovim putem obraćaš, draga Laura L. 😀 Naravno da se sjećam te ti iz tog razloga predlažem da pričekaš Interliber ako već namjeravaš dolaziti u Zagreb kako bi kupila knjige. “Sva radosna mjesta” će ti PROFIL sigurno imati na malo većem popustu dok “Ovdje sve počinje” baš i neće zbog toga što je prevedena knjiga izašla u prodaju tek u rujnu ove godine. Interliber je kao hodočašće knjiga haha. Uživaj! <3

  7. Paa draga moja ovog puta imam samo riječi hvale! Najviše mi se sviđa onaj dio koji si nazvala,ako sam dobro zapamtila, “motivacijski govor”. I to nije samo ono što mi se najviše sviđa u recenziji,nego i kod tebe kao osobe, uvijek si pozitivna i ne odustaješ dok ne dođeš do cilja te se trudiš uljepšati život svima oko sebe (posudit ćeš nam ružičaste naočale.) I ovu knjigu ću sigirno kupiti na inteliberu jer sadržaj,ili možda bolje da kažem,način na koji si ga prenijela mi se svidio. I jedva čekam iduće recenzije, samo naprijed guuuurl!♡♡♡♡

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *